26. 8. 2010.

FEDERIKO GARSIJA LORKA





Lorka (1898-1936) je  jedan od najvećih pesnika španskog govornog područja 20. veka.  Tragična sudbina  doprinela je da postane legenda. Kako je primetio prof. dr Radivoje Konstantinović  Lorkino ime su mnogi zloupotrebljavali stvarajući od njega komunističku ikonu, a on je bio samo demokratski opredeljen intelektualac.
Po stilu neoromantičar, po vokaciji  tipičan Španac koji je voleo  španske srednjovekovne balade, narodnu i ciganska tradiciju rodne Andalusije.To nije samo poezija ljubavi nego i smrti.
Opsežan tekst o Lorki od autora Borislava Lalića

1. PESNIK BEZ OPORUKE
2.Trojica u istom grobu
3.Madrid pun baruta
4.Falanga bez milosti
5.Rane brata Fransiska
6.Poruke preko zida
7.Zadnji minut ćutanja
8.Naše selo prokleto
9.Uzrok smrti ne pominjati








NEVERNA ŽENA


I povedoh je do reke
verujući devojka je.
Al udana ona beše.
Jakovljevo beše, noću
i skoro po dogovoru
Fenjeri se ugasiše,
zrikavci se upališe
Za poslednjim uglovima
dotakoh se snenih dojki
i dojke se otvoriše
kao struci od zumbula
Poškropljena njena suknja
zvonila mi u ušima
kao teška peča svile
koju deset noža para.

Bez srebrna svetla u vrhu
uzrastoše silna stabla,
uokolo obzor pasa
daleko od reke lajo.

Kad pređosmo ostružnice
i glogove i sitine
ispod grmlja njene kose
jamicu u mulju iskopah

Ja kravatu svoju skidoh
Ona skide svoju halju,
Ja odbacih pas sa oružjem
ona četiri zobunca.
Smilje i nijedna školjka
tako fine puti nema,
pod mesecom svi kristali
takvim sjajem se ne sjaje.

Izmicala njena bedra
kao ribe zatečene,
bedra napol puna ognja,
bedra napol puna leda
Te sam noći prevalio
ponajlepšu od svih cesta
na ždrebici od sedefa
bez uzda i bez stremena.

Muško sam i neću reći
stvari što mi ona reče.
Luč razbora zapoveda
suzdržano da se vladam.
Celovima, peskom blatnu
odvedoh je tad do reke
S vetrom su se mačevali
viti mači perunika
.

Poneh se kakav jesam.
Ko što pravi Ciganin mora.
Darovah joj kotaricu
veliku od žute svile
I ne htedoh zaljubit se
jer imajuć ona muža
devojkom se meni kaza
__________________________

DRUGI PREVOD


I odvedoh je na reku
misleći da je devojka,
a imala je muža.

Bilo je to u noći svetoga Jaga
i kao po dogovoru -
pogasili su se fenjeri
i zapalili svici.
Na poslednjem uglu ulice
dodirnuh njene zaspale dojke
i odjednom mi se otvoriše
kao grane zumbula.

Njena uštirkana suknja
zvonila mi je u ušima
kao komadić svile
rezan sa deset noževa.

Bez svetlosti
u svojim krošnjama
drveće je poraslo.
I horizont pasa
lajao daleko od reke.

Pošto smo prošli kupine,
vrbe i trnje,
pod velom njene kose
iskopah jamu u vlažnom pesku.

Ja skidoh kravatu;
ona skide haljinu.
Ja otkopčah revolver,
ona skide četiri jelečića.

Ni smilje ni puževi
nemaju put tako finu,
ni velika ogledala
ne blistaju tim sjajem!

Njena su mi bedra bežala iz ruku
kao iznenađene ribe
pola u ognju a pola hladna.

Tu noć sam projurio
najlepši put
jašući kobilu od sedefa
bez uzde i uzengija.

Čovek sam i ne dolikuje mi
da kažem šta mi je rekla;
savest mi nalaže
da budem diskretan.

Prljavu od poljubaca i peska
odneo sam je na reku.
Ljiljani su se mačevali
sa vetrom.

I ponašao sam se onako
kao što dolikuje meni pravom Ciganinu.
Poklonih joj kotaricu
od žute svile.

I ne htedoh da se u nju zaljubim
jer je imala muža,
a kazala mi je da je devojka
kad sam je odveo na reku.

____________________________

TREĆI PREVOD


Povedoh je do reke
misleći da devojka je,
al’ udata ona beše.

To bi noću Svetog Jaga,
i skoro po dogovoru,
fenjeri su gasili se,
cvrčci počeli da svetle.

Iza zadnjih gradskih kuća
dotakoh joj grudi snene,
i one se rascvetaše
kao zumbul grane nežne.

Šuštanje sam ja slušao
uštirkane suknje njene,
kao kad komad svile
deset oštrih kama seće.
Krošnje drveća bez sjaja
postajale su sve veće.
Vidik pasa lajao je
u daljini iznad reke.

I prođosmo kraj kupina,
trnja i trske zelene.
Ispod njene punđe na tlu
tad napravih udubljenje.

Ja odvezah svoju mašnu.
Ona skide veo sa sebe.
Ja opasaš s revolverom.
Ona jeleke svilene.

Nit’ smilje nit’ puževi
nisu kože tako lepe,
ni kristali mesečevi
takvim sjajem ne trepere.

Noge njene bežahu mi
kao ribe uplašene,
do pola još uvek hladne
a od pola sasvim vrele.

Najlepšom sam od putanja
jezdio te noći cele,
na ždrebici sedefastoj
bez dizgina i opreme.

Ja ne mogu ponoviti
stvari koje ona reče,
da obazriv budem
pamet nalaze mi i poštenje.

Prljava od poljubaca
i od peska, pođe s reke.
A na vetar ljiljani su
potezali sablje bele.

Kao pravi Ciganin sam
vladao se celo veče.
Najzad sam joj poklonio
košaru od svile meke.

Al’ u nju se ne zaljubih
jer udata ona beše,
a reče da devojka je
kad povedoh je do reke






____________________________________



PONOĆNI VETAR




Previše se plašim
umrlog lisca
plašim se livada
kad ih rosa kiti.


Ja idem da zaspim,
ako me ne prenes,
hladno ću ti srce
uz bok ostaviti.

Šta je to što zvoni
u daljini?
Ljubav.Vetar u staklima,
ljubavi moja

Stavih ti đerdane
s biserjem od zore.
Zašto me ostavljaš
na putu da patim?

kad pođeš daleko,
moja ptica plače
i vinograd zelen
neće vina dati.



_____________________________________



KRIK PREMA RIMU
Federico Garcia Lorca

(S tornja Crysler Buildinga)

Blokovi kuća lagano izranjeni
finim srebrnim sabljicama,
oblaci razderani koraljnom rukom
što na plećima nosi ognjeni badem,
ribe od sičana kao morski psi,
morski psi kao kapi plača koje će zaslepiti mnoštvo,
ruže koje ranjavaju
i igle postavljene u cevi krvi,
dušmanski svetovi i ljubavi crvima pokrite
pasće na tebe. Pasće na veliku kupolu
koju vojnički jezici uljem premazuju
gde čovek neki mokri po blještavu golubu
i pljuje izmrvljen ugalj
okružen hiljadama zvončića.

Jer više nema nikoga ko bi delio hleb i vino,
ni ko bi gajio travu u ustima mrtvaca,
ni ko bi prostro platno za počinak,
ni onoga koji bi plakao zbog ranjenih slonova.
Ima još samo milion kovača
što lance kuju za decu koja će se roditi.
Ima još samo milion stolara
što prave samo sanduke mrtvačke bez krsta.
Ima još samo gomila puna jadikovki
koja razdrljuje odeću u očekivanju tanadi.
Čovek što prezire goluba trebalo bi da progovori,
trebalo bi da go viče među stubovima,
da sebi injekciju dade i da se zarazi gubom
i da proplače tako jezovitim suzama
da mu se od njih rastopi prstenje i dijamantni telefoni.

Ali čovek u belo obučen
ne zna za tajnu klasja,
ne zna za jauke rodilje,
ne zna da Hrist još uvek može podariti vodu,
ne zna da kovani novac sažiže čudesni poljubac
i jagnjećom krvlju zaleva slaboumni kljun fazana.

Učitelji govore deci
o čudesnoj svetlosti koja dolazi s gore;
ali ono što stiže to je množina kloaka
iz kojih vrište mračne nimfe kolere.
Učitelji pobožno pokazuju goleme kupole pune tamjana,
ali pod kipovima nema ljubavi,
nema ljubavi pod očima od konačna stakla.
Ljubav je u telesima koja žeđ razdire,
u malenoj kolibi koja se s poplavom bori;
ljubav je u rovoviam gde se bore zmije gladi,
na tužnu moru koje njiše mrtve galebove
i u pretamnom i ubojnom poljupcu pod uzglavljem.
Ali starac prozirnih ruku
reći će: ljubav, ljubav, ljubav,
i odobravat će mu milioni umirućih;
reći će: ljubav, ljubav, ljubav
u tkanini koja treperi od nežnosti;
reći će: mir, mir, mir
među drhtajima noževa i dinjama dinamita;
reći će: ljubav, ljubav, ljubav
sve dok mu se usne ne prometnu u srebro.

U međuvremenu, u međuvremenu, jao, u međuvremenu,
Crnci koji odnose pljuvačnice,
mladići što drhte pod bledim nasiljem upravnika,
žene utopljene u mineralnim uljima,
gomila odana čekiću, violini i oblaku,
Vikaće makar joj mozak o zid razmrskali,
vikaće pod kupolama,
vikaće mahnita od vatre,
vikaće mahnita od snega,
vikaće s glavom punom izmeta,
vikaće kao sve noći u jednu skupljene,
vikaće tako razdrtim glasom
sve dok gradovi ne zadrhte kao devojčice
i razbiju tamnice ulja i muzike,
jer hoćemo naš kruh svagdašnji,
cvet oskoruše i trajnu nežnost okrunjenu,
jer hoćemo da se ispuni volja Zemlje
koja daje plodove za sve ljude.

(Miličević)

____________________________________

Šta je to što zvoni
u daljini?
Ljubav.Vetar u staklima.
Ljubavi moja.
Ti nikada nećeš znati,
svingo moja nežna,
da sam te mnogo
voleo u duši u zore oblačne
kada kiša lije,
a s uvele grane gnezdo se ruši.
Šta je to što zvoni
u daljini?
Ljubav.Vetar u staklima ljubavi moja..





Američki naučnik Kristofer Morer, koji se bavi proučavanjem španskog jezika i književnosti, predavač na Bostonskom univerzitetu, našao je u arhivi Kongresne biblioteke u Vašingtonu rukopis pesme Federika Garsije Lorke, piše Gardian (The Guardian) u broju (11. januar 2011).
Nađena pesma nosi naslov "Njujork (opis i optužba)" (Oficina y denuncia) i jedna je od centralnih u zbirci "Pesnik u Njujorku" objavljena 1940. Ta zbirka se sastoji od pesama napisanih 1929. i 1930. godine dok je Lorka boravio u SAD i uzima se za reperezentativni obrazac pesnikovog stvaralaštva.

Kristofer Morer je pronašao tu pesmu za vreme dok je pripremao knjigu o Lorkinom životu u SAD i na Kubi. On je izjavio da je to neobičan i dragocen poetski dokumenat, tim pre što se taj rukopis ne spominje ni u jednom radu o Lorkinom poetskom opusu.
Zbirku pesama "Pesnik u Njujorku" objavio je četiri godine posle Lorkine smrti španski pisac Hose Bergamin kome je pesnik predao rukopis i štampane listove sa pesmama. Nakon Bergaminove smrti, rukopis je nestao i o njemu se ništa nije znalo sve do 1999. kad je pronađen u jednom privatnom arhivu.

Godine 2003. rukopis je otkupio Fond Garsije Lorke. Na osnovu građe kojom raspolaže, kao i drugih pesnikovih rukopisa, Fond ima u planu da izda sabrana dela jednog od najvećih španskih i svetskih pesnika prve polovine minulog veka, Federika Garsije Lorke.

Autor : Branko Rakočević




VEČE PESMA DANU KOJI ODLAZI

Tri vitka jablana
i jedna zvezda.
Tišina izujedana od žaba
liči na tanak veo
sav išaran
lunama nekim mladim i zelenim.

U reci
suvo drvo procvetalo
nizom krugova
koncetnričnih.

Stoji nad vodom samotno i sneva.
Sneva crnojku jednu iz Granade..


________________________________


Kako mi je teško
da te pustim da odeš, dane!
Odlaziš pun mene
a kad se vraćaš, ne poznaješ me.

Kako mi je teško
ostaviti na tvojim grudima
moguća ostvarenja
nemogućih minuta.




U predvečerje
Persej ti kuje okove.
Ti bežiš na breg
ranjavajući noge.
Ne mogu te privući više
ni moje telo, ni moj plač,
ni reke kraj kojih snivaš
svoj zlatni popodnevni san.

Sa istoka na zapad
nosim tvoju okruglu svetlost.
Tvoju veliku svetlost što drži
moju dušu u neprekidnoj napetosti.

Sa istoka na zapad...
Kako mi je teško da te nosim
sa tvojim pticama
i tvojim rukama od vetra.
_____________________________________




GAZELA STRAŠNOG PRISUSTVA

Hoću da voda ostane bez korita.
Hoću da vetar ostane bez doline.

Da noć ostane bez očiju
i moje srce bez zlatnog cveta.

Da volovi razgovaraju sa širokim lišćem
i da glista umre u hladu.

Da blistaju zubi lobanje
i da žuta boja preplavi svilu.

Mogu da podnesem suton zelenog otrova
i slomljene lukove gde pati vreme.

Ali ne pokazuj mi svoju čistu nagotu
kao otvoreni crni kaktus u šiblju.
Ostavi me sa čežnjom tamnih planeta
ali ne pokazuj mi tvoj sveži struk.
___________________________________

ŠKOLJKA

Doneli su mi na dar jednu školjku.
U njoj je pevušilo more
iz atlasa
i preplavilo moje srce vodom
i ribama
od sene i od srebra.

Doneli su mi na dar jednu školjku.


_________________________________




SEVILJSKA PESMICA

U narandžama
jutro se ogleda.
Pčele od zlata
traže kaplju meda.

A gde da nađu meda,
Izabela?
On je u modrom svetu,
Izabela.
U cvetu ruzmarina
oko tvog čela.
(Stolica od zlata
za Mavra Ferhata,
a njegovoj ženi
tronožac drveni!)

U narandžama
jutro se ogleda.


______________________________________


SAN 


Jezdim ja tako
na nekakvom jarcu.
Jedan me starac srete
pa će reći: ''Je li to tvoj put?''
''Jeste!'', viknu moja senka,
prerušena u prosjaka.
''Zlatan je!'',
reče moje ruho.

Jedna mi labudica
namignu:''Pođite sa mnom!''
I jedna zmija zari svoje zube
u moju prasinu putnu pelerinu.
Zagledan u nebesa, rekoh:
''Pa ja nemam puta!
Ruže početka i kraja su iste.
U maglu ode i meso i stena.'' 
Moj neobični konj me nosi
sada stazom niz neko ružičasto polje. '
'Okani me se!'',
kroz plač dovikujem
svom setnom, zamišljenom srcu.
I ostavih ga da leži na zemlji, puno tuge.
Pala je noć borama izbrazdana i senkama.
Preda mnom put osvetljen
blistavim i modrim očima mog jarca.

_________________________________________


TRI PRIČICE O VETRU



Vetar je stigao crven

od zapaljivog brega
i postao zelen, zelen
od reke.

Zatim je postao ljubičast,

žut i -
već se izvio nad poljima žitnim
kao napeti sedmobijni luk.

Vetar malakše.

Gore sunce,
dole drhtave alge
jablanova.
I srce moje
ustreptalo.

Vetar malakše

oko pet po podne.
Bez ptica.
Lahor
talasav
kao raspletene vlasi
u devojke.

Kao valovi
sa starinskih slika.
Lahor
nabuja kao voda
i preplavi
- poput balsama belog -
sve tesnace
i već se razmrskava
u sudaru sa prsima
planina.
_________________________________________



IZLAZAK MESECA


Kad mesec izlazi,
zvona nestaju,
a javljaju se staze
neprohodne.

Kad mesec izlazi,
more prekriva zemlju,
a srce se oseća
otok u beskraju.

Niko ne jede naranđe
pod punim mesecom.
A treba jesti voće
zeleno i hladno.

Kad mesec izlazi
sa sto jednakih lica,
srebrni novčići
u džepu jecaju.


____________________________________



ROMANSA MESEČARKA

Zeleno, volim te zeleno.
Zeleni vetar. Zelene grane.
Barku na zelenom moru
Konja u zelenoj gori.
Sa senkom oko svog pasa
Ona na terasi sanja,
Puti zelene i kose,
S očima od srebra hladna.

Zeleno, volim te zeleno.
Ispod ciganskog meseca,
Stvari Što je posmatraju
Ona ne može da gleda.


Zeleno, volim te zeleno.
Velike ledene zvezde
Dolaze sa ribom sene
što svitanju put prostire.
Smokva se uz vetar tare
Grubom korom svojih grana,
A šuma iskusna lija,
Ljutite agave svija.

Ko će doći? I otkuda?
Na terasi ona spava,
Kose zelene i puti,
I o gorkom moru sanja.

Kume ja menjati želim
konja svog za kuću njenu,
konjsku ormu za zrcalo
I svoj nož za njezin veo.
Iz kanjona Kabra kume
Krvareći stigoh evo.

Kad bih ja to momce mogo
sporazum bi sklopljen bio,
ali ja više nisam ja
kuca više moja nije.
Kume umro bih na odru
ako može od čelika
zastrtom holandskim platnom
dolično, ne žaleć sveta.

Zar ne vidiš moju ranu
Od grudi do grle cveta!
Tri stotine crnih ruža
na belini tvog prsnika.
Mirisna ti krv natapa
Pojas oko struka gipka.
Al’ ja nisam više ja,

Nit je kuća više moja.
O pusti me da se uspnem
do balkona visokoga;
pusti me uzaći pusti
do balkona zelenoga.
Do balkona mesečeva
Odakle se voda sleva.

Dva kuma se već uspinju
Ka visokim balkonima,
A za sobom ostavljaju
Trag od krvi i od suza.
Trepere na krovovima
Laki limeni ferali.
Hiljadu kristalnih defova
Zoru sto se rađa pali.

Zeleno, volim te zeleno,
Zeleni vetar i grane.
Dva su kuma uspela se.
Raskošni vetar ostavlja
Čudan okus na usnama
Mente, žuši i bosilja.

Gde je reći meni kume
Tvoja kćerka miljenica?
Kolko puta čekala te
Na balkonu zelenome!
Kolko puta čekat će te
Crne kose hladna lica!

Iznad zrcala studenca
Ciganka se njiše jedna.
Puti i kose zelene
Očiju od srebra ledna.
Nad vodom je podržava
Smrzla siga mesečeva.
Noć je postala intimna
Kao neki trg maleni,
A na vrata udaraju
Grubo pijani žandari.
Zeleno volim te zeleno.
Zeleni vetar. Zelene grane.

Barku na moru zelenom
Konja u gori zelenoj.

____________________________________



PESMA ODLAZEĆEM DANU

Kako mi je teško
da te pustim da odeš, dane!
Odlaziš pun mene
a kad se vraćaš, ne poznaješ me.
Kako mi je teško
ostaviti na tvojim grudima
moguća ostvarenja
nemogućih minuta.
U predvečerje
Persej ti kuje okove.
Ti bežiš na breg
ranjavajući noge.
Ne mogu te privući više
ni moje telo, ni moj plač,
ni reke kraj kojih snivaš
svoj zlatni popodnevni san.
Sa istoka na zapad
nosim tvoju okruglu svetlost.
Tvoju veliku svetlost što drži
moju dušu u neprekidnoj napetosti.
Sa istoka na zapad...
Kako mi je teško da te nosim
sa tvojim pticama


_____________________________________


Školjka


Doneli su mi na dar jednu školjku.
U njoj je pevusilo more
iz atlasa
i preplavilo moje srce vodom
i ribama
od sene i od srebra.
Doneli su mi na dar jednu školjku.
Seviljska pesmica
U narandžama
jutro se ogleda.
Pčele od zlata
traže kaplju meda.
A gde da nađu meda,
Izabela?
On je u modrom svetu,
Izabela.
U cvetu ruzmarina
oko tvog čela.
(Stolica od zlata
za Mavra Ferhata,
a njegovoj ženi
tronožac drveni!)
U narandžama
jutro se ogleda

_________________________________________



ŽELJA

Samo tvoje toplo srce,
i ništa više.
Moj raj je polje
bez slavuja
i lire,
s jednom skromnom rekom
i malenim vrutkom.
Bez ostruge vetra
u hvojama,
bez zvezde što bi htela
listom biti.
Golema svetlost
koja bi bila
kresnica
druge svetlosti,
u nekom polju
skrhanih pogleda.
Čisti počinak
i tamo celovi naši,
zvonki madeži jeke
rastvorili bi se
u daljini.
I tvoje toplo srce,
i ništa više.


______________________________________



Kad umrem,
Sahranite me
U pesku.
S gitarom.
Kad umrem,
Sahranite me
Između narandži i trava.
S gitarom.

Kad umrem,
Sahranite me i u vetar.
S gitarom.
Kad umrem,
S mojom gitarom

Нема коментара:

Постави коментар