4. 1. 2011.

Žene u vajarstvu

Vida Jocić

U zapisanoj istoriji civilizacije malo je žena vajarki. Svakako, ni slikarki nije bilo u većem broju, sve do 20. veka - no, kao da je baš skulptura predstavljala oblast umetnosti koja je nalikovala na zatvoreni muški klub. U Srbiji, pravu ekspanziju slikarki početkom 20. veka (N. Petrović, B. Vukanović) ne prati simultana pojava u vajarstvu. Sve do perioda posle II svetskog rata, žene su u skulpturi prisutne jedino kao tema (ležeći akt, stajaća figura, portet) Vajarstvo ostaje "gruba muška stvar", jedno od neprikosnovenih tradicionalno muških zanimanja, a kada zamišljamo tipične skulptore, vidimo ih snažne, velikih mišića i oznojene (nešto poput Carlstona /Charlston/ Hestona u filmu o Mikelanđelovom /Michelangelo/ životu). ..


Do promene ovog mita u Srbiji dolazi tek pedesetih godina ovoga veka. Paradoksalno, "upad" žena u skulpturu poklapa se sa opštom liberalizacijom ove discipline od dvaju stilskih pravaca koji su je godinama držali pod znatnom stegom u odnosu na svetska dešavanja u skulpturi. Prvi, akademizam, u jugoslovenskoj i srpskoj skulpturi žilavo je opstojavao pedesetak godina (celokupna prva polovina 20. veka), dopuštajući vetrovima moderne da tek ovlaš dotaknu njegove prilično tvrde kanone (R. Stijović, I. Meštrović, P. Palavicini, S. Stojanović).

Drugi, soc-realizam, nametnuo je, istina kratkotrajan, ali apsolutistički diktat - naročito u spomeničkoj skulpturi, gde je nametanjem artificijelnog heroističkog ideala "zaledio" plastička izražajna sredstva skulptoralne discipline. Tako, uz sve poštovanje za brojna remek-dela velikana srpske skulpture prve polovine veka, kao i za poneku dobru skulpturu soc-realističke epohe, mora se reći da je naša skulptura dobila krila relativno kasno. Onog trena kada se to dogodilo, međutim, doživela je vidni i nadahnuti preokret i procvat.

Pošto cilj ovog skraćenog prikaza uloge žena u našoj skulpturi nije rekonstrukcija istorije jugoslovenske skulpture, reći ću tek nekoliko reči o tome o kakvoj je to revoluciji u skulpturi krajem pedesetih reč, i koje su to autorke koje su joj svojim delom najviše doprinele. Forma je, dakle, oslobođena diktata dotadašnjih kanona, na velika vrata ulaze novi materijali - gvožđe, aluminijum, kasnije plastične mase, a teme se razvijaju u dva - veoma široko shvaćena - pravca: jednom, koji ostaje u domenu figuracije, ali koji započinje niz radikalnih eksperimenata u vezi sa ljudskom figurom kroz nov pristup "starim" temama (akt, portet, animalistička skulptura) i drugom, koji se kreće u domenu ne-figurativnog, asocijativnog ili čisto apstraktnog, gde se "poznate" teme (pejzaž, napr.), ili "nove" teme (svet mašina, npr.) tretitaju na takav način da predstavljaju tek daleku reminiscenciju na svoj sopstveni izvor. Stilski, skulptura druge polovine veka prolazi kroz obilje savremenih "izama", kojima se radosno poigrava. Naše vajarke tu su radost prepoznale i odmah su joj se hrabro posvetile, stvarajući dela koja se i danas smatraju kapitalnim za istoriju savremene skulpture. Navešćemo samo neke od njih: pionirka novog pristupa figuraciji, jednog vida "lomljenja" ljudske figure na njene sastavne delove, jeste Vida Jocić; značajne rane figurativne radove imala je Olja Ivanjicki; u apstrakciji, Olga Jančić je uvela nov tretman zatvorene forme; slični problemi zaokupljali su Jelisavetu Šober; Olga Jevrić, svakako jedan od najznačajnijih i najsmelijih jugoslovenskih vajara, učinila je slično sa otvorenom formom; Lidija Mišić posvetila se murovskoj "skulpturi na rupe"; Mira Jurišić arhitektonskoj skulpturi i obradi teksture; Ana Bešlić je uvela u skulpturu nove materijale (poliester) i smelu, slobodnu primenu boje; sledila ju je Ljerka Šibenik; osamdeseith, najintenzivnije, "drečeće" boje u skulpturi primenjivala je Nada Alavanja; u drvetu, ponekad kombinovanom sa bojom, rade Marina Vasiljević-Kujundžić, Olivera Dautović, Venija Vučinić-Turinski, Željka Momirov...; među nešto mlađim vajarkama, pristalicama eksperimenta, ističu se Darija Kacić, Gordana Kaljalović. ..i time se lista ne iscrpljuje, niti se može zaključiti, jer značajnih vajarki ima još, a po svemu sudeći, biće ih sve više.

U okviru zbirke skulpture Muzeja savremene umetnosti, koja je poslužila kao potka za ovo mini- istraživanje, oko 10% autora su žene. Uzevši u obzir da zbirka pokriva period od 1900-2000, a da je prva pomenuta vajarka u zbirci Vida Jocić (čije najranije delo u posedu Muzeja datira sa samog kraja pedesetih), jasno je da su ovih 10% žena kao skulptori delovale svega nekih četrdesetak godina (tokom šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina ovog veka). Dakle, stvarno procentualno učešće ovih dvadesetak autorki znatno je veće od pomenutih 10% (barem dvostruko). Kakav je kvalitet i uloga vajarki u našoj skulpturi, može se zaključiti i prema podacima vezanim za izložbu "Skulptura posle pedesetih", koju sam pripremala bez ikakvih tendencioznih, "montiranih" kriterijuma, osim kriterijuma umetničke vrednosti, i na kojoj su predstavljena remek-dela iz muzejske zbirke. Od 50 autora kapitalnih dela jugoslovenske skulpture, 10 su žene (isto kao što je, ponovo bez bilo kakve namere, od tih 50 autora, četrdesetak iz Srbije, a desetak iz bivših jugoslovenskih republika). Dakle, svaka peta skulptura koja je ocenjena kao kapitalno delo je ženske ruke. Zavidan uspeh, kada se ima u vidu sa koliko teškoća, sa kakvim zakašnjenjem i uz savlađivanje kakvih prepreka i predrasuda su se žene probile u svet skulpture.


Kakva je situacija u skulpturi danas, najbolje ilustruje podatak da je 90% studenata vajarskog odseka Fakulteta likovnih umetnosti, ženskog pola (klasa vajara Mrđana Bajića). Predrasude o tome da žene zbog svoje fizičke konstitucije ne mogu biti dobri vajari, pogotovo u materijalu koji zahteva fizičku snagu (kamen) dugo su bile deo ne samo pomenutog "Mita o vajaru" već i stvarnog mišljenja mnogih (uglavnom starijih) profesora FLU. Danas, te predrasude su prevaziđene, one su jednostavno ustuknule pred brojnim umetničkim rezultatima. Za žene, recimo, prave se specijalne, lakše, 800-gramske macole za obradu kamena. Postoji pregršt primera ženske skulpture u kamenu kod vrlo mladih i sasvim ženstvenih devojaka (impozantni, više stotina kilograma teški komadi Marine Milivojević). Žene, naravno, rade i skulpture u bronzi, različitim metalima, drvetu i glini. Savremene vajarke ponekad zauvek ostaju verne ovim trajnim materijalima. No, veliki deo ovih mladih žena budno prati razvoj umetnosti - koji se, opet, poslednjih godina prilagođava brzini življenja - i napušta dugotrajne, izuzetno spore vajarske procese, u korist eksperimenata sa novim medijima, video-artom, kombinovanim instalacijama. Najbolji primeri ovih radova odišu konstruktivnim, prostornim razmišljanjem i osećajem za plastičke vrednosti, koji su mlade vajarke upile kroz školovanje. Ove devojke i žene su obdarene izrazitim entuzijazmom, energične i prodorne, umetnički iskrene i beskompromisne, i njihova imena će, sasvim sigurno, uskoro zablistati na našoj umetničkoj sceni.

Za 21. vek je rečeno da je vek žena: verujem da će ovo biti posebno vidno u umetnosti. Ženska kreativnost, toliko dugo zapretena u more svakodnevnih malih ženskih imperativa (porodica, kuća, kuhinja), sada podržana, ohrabrena i oslobođena, u ovom veku se nalazi pred svojim rascvetavanjem. A žene-vajarke, te "drznice" koje su upale na mušku teritoriju, baš zbog svoje smelosti mogle bi u toj ekspanziji žena umetnika igrati vodeću ulogu.


  Ana Popović , IZVOR

Нема коментара:

Постави коментар