20. 3. 2011.

Fernardo Pessoa


 
 

 

Nisam ništa.
Nikad neću biti ništa.
Ne mogu želeti da budem ništa.
Ako se to izuzme, imam u sebi sve snove sveta.“ 



iz poeme Trafika
________________________________________


Dok god osećam povetarac u svojoj kosi
I dok vidim sunce koje sija po lišću
Ja neću tražiti više.
Šta jos sudbina može da mi da
Do života koji se živi u trenutku
Kakvo neznanje?
Mudar je onaj koji ne traži.
Lutalica će naći u svim stvarima
Ponor i sumnju u sebe.
                                      __________________________________________





Alvaro de Kampuš)
Iz knjige "Potpuni stranac"
Fernando Pesoa (1888-1935)



Ova stara teskoba,
Ova teskoba koju vekovima u sebi nosim,
Izlila se iz krčaga,
U suze, u puste maštarije,
U snove nalik na košmare bez strave,
U silna i nagla uzbuđenja lišena svakog smisla.

Izlila se,
Jedva i znam kako treba da se vladam u životu
S ovom mrzovoljom od koje mi se duša mršti!
Kamo sreće da sam zaista sišao s uma!
A umesto toga: ovo ni tamo ni ovamo,
Ovo otprilike,
Ovo i može i ne mora...,
Ovo.
Zatočenik u ludnici je barem neko.
Ja sma zatočen u ludnici bez ludnice.
Ja sam hladnokrvno lud, Sumanut i oštrouman,
Svemu sam tuđ i jednak svima:
Spavam budan sa snovima koji su ludost
Jer nisu snovi.
Takav sam...
Jadna stara kućo mog izgubljenog detinjstva!
Šta bi rekla kad bi znala kakav sam beskućnik danas!
Šta se to desilo s tvojim mališanom? Poludeo je.
Šta je s onim što je spokojno spavao
Pod tvojim palanačkim krovom?
Poludeo je.
Šta li je s onim što sam bio? Poludeo je.
To sam danas ja.
Kad bih makar mogao da verujem u bilo šta!
Recimo u onaj totem donesen iz Afrike
Koji smo u čuvali u kući.
Bio je grozan, bio je nakaradan,
Al ipak, imao je u sebi nečeg božanskog,
Kao i sve u šta se veruje.
Kad bih barem mogao da verujem u neki totem –
Jupitera, Jehovu, Čovečanstvo –
Svaki bi mi dobro došao,
Jer ništa na svet i ne postoji
Izvan onog što mislim da postoji.
Prsni, srce od bojenog stakla!   


Alvaro de Kampuš

_______________________________________

U kući preko puta mene i mojih snova,
kakva sreća uvek vlada!
Stanuju tamo osobe meni nepoznate, koje sam već video,
Mada ih nisam video nikada.
Srećne su, jer nisu ja.
Deca što se igraju na visokom balkonu,
Žive među saksijama cveća,
Bez sumnje, večno.
Glasovi koji dopiru iz porodičnog gnezda,
Stalno pevuše, bez sumnje.
Da, moraju da pevuše.
Kad je slavlje ovde, na ulici, slavlje je i tamo u kući.
Tako i treba da bude u svetu gde se sve usklađuje –
Čovek sa prirodom, jer i grad u prirodu spada.
Kakva velika sreća ne biti ja!
Ali, zar i drugi ne osećaju tako?
Koji drugi? Nema drugih.
Tuđa osećanja su kuća čiji su prozori zatvoreni,
A ako se i otvore,
To biva samo zato da bi se igrala deca na ograđenoj terasi,
Među saksijama cveća kome nikad ne saznah ime.
Drugi ne osećaju nikad.
Osećamo samo mi,
Da, svi, mi,
Čak i ja, koji ovog časa ne osećam više ništa.
Ništa? Ne znam.
Jedno ništa koje boli.

Alvaro de Kampuš




_____________________________________



Odlaganje



Prekosutra, da samo prekosutra...
Sutra ću početi da mislim na prekosutra.
To je jedina mogućnost: danas nikako ne...
Ne, danas ništa; ne mogu danas.
Zamršena upornost moje objektivne subjektivnosti,
san moga stvarnog života, umetnut,
iznemoglost prerana i beskrajna,
iznemoglost sveta da se uđe u tramvaj.
Ta vrsta duše...
Samo prekosutra...
Danas bih hteo da se pripremim,
hteo bih da se pripremim, kako bih sutra mogao misliti
na idući dan...

On je presudan.
Već imam nacrtan plan; ali ne, danas ne crtam planove,
Sutra je dan planova.
Sutra ću sesti za stol da osvojim svet;
ali svet ću osvojiti tek prekosutra...
Imam želju da zaplačem,
imam želju da zaplačem naglo, iznutra...
Ne, ne pokušavajte saznati ništa više,
to je tajna i neću govoriti.

Samo prekosutra...
Kad sam bio dete, celu sedmicu sam se radovao nedeljnom
cirkusu. Danas me raduje samo nedeljni cirkus od ciel sedmice
mog detinjstva.

Prekosutra bit ću drugi.
Moj život će triumfirati...
Sve moje sposobnosti inteligentna,
odgojena i praktična čoveka
bit će dekretom sabrane,
ali sutrašnjim dekretom.
Danas hoću da spavam,
a sutra ću sve urediti...

Za danas, ima li kakva predstava, koja bi obnovila moje
detinjstvo?
Pa čak da i sutra kupim ulaznicu,
jer tek prekosutra će biti dobra predstava...
Pre ne...
Prekosutra ću se latiti poslova, koje ću sutra proučiti.
Prekosutra ću konačno biti ono, što danas nikako ne mogu biti.
Samo prekosutra.
Pospan sam kao izgubljen pas na hladnoći.
Veoma sam pospan.
Sutra ću ti reći reči, ili prekosutra,
Da, možda jedino prekosutra...

Budućnost...
Da, budućnost...





Odlomci

Iz mog sela vidim sve što se sa zemlje može videti od Vasione...
Zato je moje selo veliko kao bilo koje drugo mesto,
Jer ja sam po meri onoga što vidim
A ne po meri svoje visine...
U gradovima život je manji
Nego ovde u mojoj kući na vrhu ovog brega.
U gradu velike zgrade zagrađuju vidik,
Zaklanjaju obzorje, odvlače naše poglede daleko od svakog neba,
Pretvaraju nas u patuljke jer nam uskraćuju ono što nam naše oči
mogu dati,
I stvaraju od nas siromahe, jer je gledanje naše jedino bogatstvo.





_____________________________________________________
 





Bolja je ptica


Bolja je ptica koja prolazi i ne ostavlja traga,
nego životinja, za kojom ostaju stope u zemlji.
Ptica prolazi i zaboravlja i tako mora biti.
Životinja kazuje da je nekada bila
tamo gdje je više nema,
a to ničemu ne služi.

Sjećanje, to je izdaja Prirode,
jer jučerašnja Priroda nije Priroda.
Ono što je bilo više nije ništa
i sjećati se znači ne vidjeti.

Prolazi, ptico, prolazi, i nauči me prolaziti.



________________________________________
 
 

 Ko se nađe u prilici da se pokloni senima najvećeg portugalskog pesnika, čiji se grob od 1985. godine nalazi u manastiru Sveti Žeronim, pored najvećih nacionalnih veličina – Vaska da Game i Luisa de Kamoisa – moći će na nadgrobnoj steli da pročita stihove jedne ode Rikarda Reiša ( Fernanda Pesoa) , koji glase:



Da bi bio velik, budi potpun: nek kod tebe
Ništa nije prekomerno, okrnjeno.
Budi sav u svakoj stvari. Uloži čitavog sebe
U najmanje što činiš.
Tako u jezeru svakom ceo mesec
Blista, jer živi u visini. 



 ---------------------

Nije samo tuđa mržnja ili zavist
Ono što nas sputava i kinji; ko nas voli
Jednako nas sputava ljubavlju.
Neka mi bogovi dopuste da, očišćen od svih
Osećanja, steknem hladnu slobodu
Pustih planinskih visova.
Ko malo hoće, sve ima; ko ništa neće
Slobodan je; ko nema, i ne priželjkuje,
Čovek ravan je bogovima.

                                                                -------------------------




Ja sam čuvar stada.
Stado su moje misli
A moje su misli svi opažaji.
Mislim očima u ušima
I rukama i nogama
I nosom i ustima.

Misliti jedan cvet znači videti ga i omirisati
A pojesti neki plod znači saznati njegov smisao. 
Zato, kad se po vrelom danu
Rastužim od silnog uživanja,
I izvalim na travu
I slopim užarene oči,
Osećam da mi je celo telo u stvarnosti opruženo,
Istinu znam i srećan sam.
-------------------
 



SVA LJUBAVNA PISMA

Sva su ljubavna pisma
smešna.
Ne bi bila ljubavna pisma da nisu
smešna.

I ja sam svojedobno pisao ljubavna pisma,
kao i druga,

smešna.
Ljubavna pisma, ako ima ljubavi,
moraju biti smešna.

Ali, napokon,
samo su stvorenja što nigda ne pisahu
ljubavna pisma
smešna.

Kamo sreće da opet dođe vreme kad pisah
nesvesno
ljubavna pisma
smešna.

Istina je da mi danas
ostaše samo uspomene
na ljubavna pisma
kako su bila
smešna.

Svaka naglašena reč
(kao i sva naglašena čuvstva)
naravno da je tako


----------------------------

Čuvar stada I

I

Ja nikada nisam čuvao stada,
Ali, kao da jesam,
Moja je duša poput čobanina,
Poznaje vetar i sunce zna
I ide pod ruku s godišnjim dobima
Korača napred i gleda.
Svekoliki mit Prirode bez ljudskog prisustva
Dolazi da sedne kraj mene.
Ali ja sam tužan kao zalazak sunca
U našoj uobrazilji
Kao u dnu ravnice najedanput zahladni
I oseća se da je noć
Kao neki leptir ušla kroz prozor.
Ali moja je tuga spokojna
Zato što je prirodna i pravedna
A to je baš ono što i mora u duši da se nalazi
Kad ona misli da postoji
Dok ruke beru cveće bez razmišljanja.
Kao zvon praporaca
Iza okuke druma
Moje su misli zadovoljne.
Jedino mi je žao što znam da su zadovoljne,
Jer, kada to ne bih znao,
Umesto što su zadovoljne i tužne,
Bile bi vesele i zadovoljne

Čuvar stada II

II
Navikao sam da hodam drumovima.
Gledajući pri tom i levo i desno,
I da se katkad osvrnem unazad…
A ono što vidim svakog časa
To još nikad ranije video nisam,
I savršeno sam toga svestan…
Umem da se prepustim onom suštom ushićenju
Koje bi doživelo dete ako bi, pri rođenju,
Primetilo da se zaista rodilo…
Osećam kako se svakog trenutka rađam
Za večitu novinu Sveta…

Verujem u svet kao u belu radu
Zato što ga vidim. Al ne mislim o njemu
Jer misliti znači ne shvatati…
Svet nije stvoren da bismo mislili o njemu
(Misliti znači imati bolesne oči)
Već da bismo ga gledali i bili s njim saglasni…

Nemam nikakve filozofije: imam čula…
Ako o Prirodi zborim, ne činim to stoga što je poznajem
Nego zato što je volim, a volim je baš zbog toga
Jer onaj ko voli nikad ne zna šta to voli
I ne zna zašto voli, niti zna šta je ljubav…
Voleti, to je večna bezazlenost,
A jedina bezazlenost – da se ne razmišlja…


Alberto Kaeiro (Fernando Pesoa)

Čuvar stada III

III
U predvečerje, naslonjen na prozor,
I znajući, po slutnji samo, da ispred mene polja postoje,
Čitam dok me oči ne zabole
Knjigu Sezarija Verdea.
Kako ga samo žalim! On je bio seljak
Koji je zarobljen u slobodi hodao gradom.
Ali način na koji je gledao u zgrade,
I način na koji je opažao ulice.
I način na koji je poimao stvari,
Svojstven je onome ko gleda drveće,
Onome ko obara oči dok putem ide
I obraća pažnju na cveće u poljima.
Zato je on nosio u sebi onu veliku tugu
Koju nikad nije priznao otvoreno,
Ali je išao gradom kao što se tumara poljima
I tužan kao što je tužno čuvati suvo cveće po knjigama
I držati biljke po ćupovima.
Alberto Kaeiro (Fernando Pesoa)
 

Čuvar stada IV


 

IV
Večeras se sručila oluja
Niz padine neba
Kao kakva silna lavina…
Kao da neko s visokog prozora
Stolnjak istresa,
A mrvice u padu stvaraju izvesnu buku,
Jer padaju sve u isti mah,
Kiša je s neba padala
I puteve zamračila…
Kada su munje vazduh zaparale
I zatresle prostor
Kao neka velika glava što kaže ne,
Ne znam zašto – al svakako ne iz straha –
Počeh da se molim Svetoj Barbari
Kao da sam nečija stara tetka…
Ah! Dok sam se Svetoj Barbari molio
Imao sam utisak da sam još jednostavniji
Nego što sam smatrao…
Osećao sam da sam blizak i prisan
I da sam imao osećanja i zamisli prosto zato da bih ih imao
Kao što cveće ima miris i boju..
Osećao sam se kao neko ko može da veruje u Svetu Barbaru…
Ah! Kad bi se moglo verovati u Svetu Barbaru!
(Onaj ko veruje da postoji Sveta Barbara,
Da li smatra da je ona žena vidljiva
Ili je nekako drugačije zamišlja?)
(Kakva izveštačenost! Šta
o Svetoj Barbari znaju
Cvetovi, drveće, stada?…Jedna grana,
Kad bi umela da misli, nikad ne bi uspela
Da smisli ni anđele ni svece..
Mogla bi da poveruje da je sunce
Bog, a oluja gomila
Razjarenog sveta iznad nas…
Ah, kako su i najprostiji ljudi
Bolesni smeteni i glupi
U poređenju s čistom jednostavnošću
I zdravim postojanjem
Biljaka i drveća!)
A ja, misleći o svemu tome,Ponovo sam narušio svoju sreću..
Postao sam mračan i bolestan i turoban
Kao dan kome još od jutra preti oluja
A ne stiže čak ni kad padne mrak.
 
Alberto Kaeiro (Fernando Pesoa)



 
 
ODA
 
 
Dođi, sedni do mene, Lidija, na obali reke.
Mirno gledajmo kako teče i naučimo od nje.
da život prolazi, a mi se ne držimo za ruke
(Držimo se za ruke)
Onda ćemo misliti, velika deca, da ovaj život
prolazi i ne staje, ništa ne ostavlja i ne vraća se,
odlazi prema dalekom moru, odlazi Sudbini,
dalje od bogova.
Opustimo ruke jer nije vredno da se umaramo.
Uživali, ne uživali, prolazimo kao reka.
No treba znati prolaziti sasvim spokojno
i bez velikih uzbuđenja.
Bez ljubavi, bez mržnje i strasti koje podižu glas,
bez zavisti koja previše uznemirava oči,
bez briga, jer i s njima reka će jednako teći
i uvek će odlaziti prema moru.
Volimo se spokojno, misleći da možemo,
ako hoćemo, izmeniti poljupce, zagrljaje, milošte,
ali bolje je da sedimo jedno pored drugoga
i da gledamo kako reka teče.
Naberimo cvetova, uroni u njih i ostavi ih
u svom krilu, nek njihov miris blaži ovaj trenutak-
ovaj trenutak kada smireni ne verujemo ni u šta,
nevini pogani propadanja.
Bar ćeš ako postanem sena, setiti mene posle,
a da te sećanje na me neće opeći ni raniti,
jer nikad se ne držasmo za ruke niti se poljubismo,
niti bEjasmo drugo osim deca.
I ako pre mene poneses obol mračnom brodaru,
neću morati da patim kad te se budem sećao.
Bit ćeš mi blaga u spomenu kad te se setim na obali,
tužna poganko s cvećem u krilu.

___________________________________________






LJUBAV JE SVOJEVRSNO DRUŠTVO...

Ljubav je svojevrsno društvo,
Ne znam više hodati sam putovima,
jer više ne mogu ići sam.
Jedna me vidljiva misao tera da hodam brže
a vidim manje i da istodobno žarko žudim sve videti.
Čak i njezina odsutnost biva samnom,
a ljubim je toliko da ne znam kako je žudeti.

Ne vidim li je, zamišljam je, i jak sam poput visokoh stabala,
videći je, tresem se, i ne znam što se dogodi s onim
što ćutim, u njezinoj odsutnosti.
Celim sam svojim bićem neka sila što me napušta,
cela me zbilja gleda kao suncokret s njezinim licem u
središtu.

 _________________________________________________

drugi prevod
Ljubav je društvo.
Ne znam više sam da hodam putevima,
Jer više ne mogu da hodam sam.
Neka nevidljiva misao nagoni me da brže hodam
A vidim manje, a da u isti mah vidim sve.
Čak i njeno odsustvo u korak sa mnom ide.
A ja je toliko volom da ne umem da je želim.
Ako je ne vidim, zamišljam je i tada sam snažan kao visoko drveće.
Ali ako je vidim, uzdrhtim i ne znam šta se zbilo s onim što sam osećao u njenom odsustvu.
Sav sam neka snaga koja me napušta.
Svekolika stvarnost me posmatra poput suncokreta s njenim licem u sredini.


__________________________________________________



Želim cvet što si

Želim cvet što si, ne onaj što daješ.
Jer mi odbijaš ono što ne ištem.
Bit će časa da odbiješ
posle nego budeš dala.
Cvete, budi mi cvet! Ubere li te
kobne sfinge ruka lakoma, večna ćeš
seno, lutati besmislena
tražeć' ono što ne dade.
da otvoren Bog ostane.
 

                          ___________________________________________________

 


NA SVETU...
 
Na svetu, sama sa sobom, ostaviše me
bogovi, koji svime raspolažu.
Ne mogu ništa protiv njih: ono
što mi daju primam bez reči.
Tako se i žito pod vetrom povija,
a kad vetar prođe, ono se podiže.


____________________________________________

Ako se setim onog koji bejah, nekog drugog sebe vidim,
A prošlost je sadašnjost u sećanju.
Onaj koji bejah to je neko koga volim
Ali samo u snu.
A ako mi duh razdire neki žal
To ne žalim ja za sobom niti za prošlošću viđenom,
Već za onim koji obitava
Iza mojih slepih očiju.
Ništa, sem trenutka, ne poznaje me.
I sećanje moje ništa je, a ovaj
Sadašnji i onaj bivši ja
Samo su dva različita sna.


__________________________________





Izvan Neposredne Stvarnosti ničega i nema

Noć je. Noć mrkla. Na nekoj kući, na ogromnoj udaljenosti
Sja svetlost s jednog prozora.
Vidim je i osećam se kao čovek od glave do pete.
Čudno je da me čitav život osobe koja tamo stanuje, a ne znam ni ko je ni šta je,
Privlači jedino zbog te svetlosti viđene iz daljine.
Nema sumnje da je njen život stvaran i da ona ima lice, kretnje,
porodicu i zanimanje.
Ali mene sada zanima jedino svetlost s njenog prozora.
Uprkos činjenici da je svetlost tamo zato što je ta osoba upalila,
Svetlost za mene predstavlja neposrednu stvarnost.
A ja nikad ne prelazim granice neposredne stvarnosti.
Izvan neposredne stvarnosti ničega i nema.
Ako ja, sa mesta gde se nalazim, jedino tu svetlost vidim,
Samo ona i postoji, u odnosu na udaljenost s koje je posmatram.
Čovek i njegova porodica stvarni su s druge strane prozora.
Ja sam s ove strane, na ogromnoj udaljenosti.
Svetlost se ugasila.
Šta me se tiče što se čovekov život nastavlja?


                                            ____________________________________
 
 

Ako, kad mene više ne bude, požele da napišu moju biografiju,
Ništa jednostavnije ne postoji.
Tu samo dva datuma ima – moga rođenja i moje smrti.
Između jednog i drugog svi su dani moji.

Mene je lako definisati. Živeo sam kao očajnik kleti.
Voleo stvari bez i trunke nežnosti.
Nikad nisam imao želja koje ne bih bio kadar da ostvarim, jer nikad
nisam oslepeo.
Čak je i slušanje za mene uvek bilo tek dopuna gledanju.
Spoznao sam da su stvari stvarne i da se sve međusobno razlikuju;
Spoznao sam to očima, nikada mislima.
Spoznati to mislima značilo bi ustanoviti da su sve jednake.
Jednoga dana obuzeo me je san, kao svako dete.
Sklopio sam oči i zaspao.
A osim toga, bio sam jedini pesnik Prirode.

                                  
 
 ____________________________________


POMORSKA ODA (I)

Sam, na pustom gatu, u ovo letnje jutro,
Gledam ka ulazu u luku, gledam ka Beskraju,
Gledam i raduje me što vidim
Jedan mali, crni i jasan parobrod što uplovljava.
Pomalja se u daljini, razgovetan, klasičan na svoj način,
I ostavlja za sobom u vazduhu dalekom prazan pramen svoga dima.
Ulazi i jutro ulazi sa njime, a nad rekom,
Ovde-onde, pomorski život se budi,
Dižu se jedra, pomiču se tegljači,
Promiču male barke iza lađa u luci.
Pirka laki povetarac.
Ali moja je duša uz ono što slabije vidim,
Uz parobrod koji stiže,
Jer uz njega je Daljina, Jutro,
Pomorska suština ovog Časa,
Bolna slast što u meni raste kao mučnina,
Kao prvi znak morske bolesti, ali u duhu.
Gledam parobrod izdaleka, s velikom nezavisnošću duše,
A u meni se, polagano, neko kormilo pokreće.

Parobrodi što izjutra ulaze u luku
Donose pre moje oči
Radosnu i tužnu tajnu dolazaka i odlazaka.
Donose sećanja na daleka pristaništa i druge trenutke
Drugog načina postojanja istog čovečanstva u drugim krajevima.
Svako je pristajanje, svako odvajanje lađe,
(Osećam to u sebi kao vlastitu krv)
Nesvesno simbolično, strahovito
Preteće metafizičkim značenjima
Što remete u meni moje nekadašnje biće.

Ah, ceo je gat jedna čežnja od kamena!
A kad se lađa od obale odvaja
I kad se najednom zapaža da se otvorio prostor
Između ivice gata i broda,
Obuzima me, ne znam zbog čega, neka nova mora,
Jedna magluština tužnih osećanja
Što blešti na suncu mojih zatravljenih teskoba
Kao prvi prozor u koji bije zora,
I obavija me kao uspomena na neku drugu osobu
Koja je na volšeban način bila moja.

___________________________________________



                                                    

                                                         Pročitaj još: 

                                                   *       proza
                                                   *      Ultimatum Evropi



Нема коментара:

Постави коментар