18. 4. 2010.

Hipatija: Umna kći zalazećeg sveta




         Najneverovatnija žena svoga doba, polihistor, uzrok mnogih podozrenja i gotovo sakralnog divljenja, bila je i mnogo više od sume svih faktora vremena. Kćer Teona, matematičara pri velikom Muzeju Aleksandrije – intelektualnom i kulturnom središtu grčkog života – čiji je Biblioteka bila tek jedan deo, uz pregršt nezavisnih škola i institucija obrazovanja. Hipatija (Ὑπατία, 370?-415 god. n.e.), kako se zvaše, sticala je svoj obimnu edukaciju, veštinu retorike i besprekorno vaspitanje od oca lično, u atinskim školama i centrima na Apeninima ali i kod Plutarha mlađeg. Dobro artikulisana, elokventna i kadra da vidi dalje i više, svojim harizmatičnim znalaštvom za nadiruću hristovu konfesiju bila je simbol paganstva i “zabranjenih znanja”. Matematičarka, filozofičarka i, čak, izumiteljka (njen najznačajniji izum, astrolab, koji je konstruisala za svog učenika, Sinesija, bilo je sredstvo predviđanja pozicija Meseca, Sunca i planeta, trijangulacije i merenja vremena), odlikovala se najfinijom sposobnošću prezervacije minulih otkrića i radova.

         Oko 400. godine,Hipatija je postala glavešina platonističke škole gde je predavala filozofiju neoplatonizma, doktrine nastale delanjem Plotina. Neoplatonisti su imali izraz dovoljno osavremenjeniji u odnosu na originalne misli Platona kako bi sebi namenili prefiks -neo, a u jezgru učenja je bila ideja o konačnoj realnosti nedostupnoj domenu misli ili jezika, kao i da se prozlazi iz Jednog. U osnovi spiritualna i kosmološka varijacija Platona bila je obogaćena verovanjima Jevreja i Egipćana, ali veoma daleko od zvanične denominacije. Jamblih, uz Plotina i Hipatiju najvažnija figura neoplatonizma, smatrao je da postoji nivo stvarnosti koji odgovara svakoj određenoj ljudskoj misli. Hipatijina uloga u ovoj školi misli bilo je uvesti akcenat na naučnoj osnovi ovih ideja.

         Što zbog neumoljivosti zuba vremena što zbog teškoća i nerazvijenosti prepisivačkog zanata, filozofi antike nisu bili i prolifični autori. Stoga je neobičnije što je Hipatija autor ili ko-autor nezanemarljivog broja vrhunskih traktata na temu kretnje nebeskih tela (njen “Astronomski kanon” je posebno mio raritet i poslastica iz davnina svim poklonicima astronomije) i filozofskih učenja. Sa svojim ocem je iznedrila svežu verziju Euklidovih “Elemenata” – jedinu koja je opstala sve do XIX veka – komentarisala je Ptolomejeve astronomske radove, te joj se čak u potpunosti pripisuje i ceo jedan tom verzije Ptolomejovog “Almagesta”, rasprave o geocentričnom ustrojstvu svemira.


“Njena elokvencija i autoritet doneli su joj toliki uticaj da se i samo hrišćanstvo osetilo ugroženim.” – T.L.Heath

                                                  *****



                             Rachel Weisz kao Hipatija u filmu “Agora”

         U izvesnoj meri, ova aleksandrijka bila je i preteča onoga što bi se danas smatralo postulatima modernog feminizma – u određenom smislu, samo joj je smela francuska spisateljica Žorž Sand, mnogo vekova kasnije, bila potpuni slobodarski pandan. Iako se njenoj fizičkoj lepoti nije imalo šta prigovoriti – naprotiv – precizni istoričari i potonji vešti slikari imaše mnenije da su Hipatijina krasota i ljupkost bili imanacija svega onoga što je nosila u sebi a činilo je toliko atipičnom i čeznutljivo drugačijom predstavnicom svog pola.

       Propovedalo se da je, ogrnuta u svoju filozofsku togu, šetajući ulicama Aleksandrije naglas interpretirala dela grčkih velikana filozofije, a nemala gomila bi se okupljala oko nje, slušajući pomno i upijajući svaku reč njenog ubedljivog glasa. Sama je upravljala svojim kočijama – velika anomalija u sistemu ondašnjeg ženskog položaja. Istoričari i kulturolozi joj pripisuju i jednu vrstu teskobne skromnosti kao karakteristiku njenog bića. Premda omamljujuće pojave, nije marila za puteve srca. Jedna od legendi veli da joj je jedan od njenih učenika, bespomoćno zaljubljen u nju, otvoreno iskazao dela i misli svoje naklonjenosti. Na to, Hipatija se, opredeljena za celibat, mašila svoje odežde umrljane njenom menstrualnom krvlju i pokazala mu je kao znak njenog “nečistog porekla”. “Ovo je ono što voliš, a to nije predivno.”, rekla mu je. Mladić je, otrežnjen ovim postupkom, odustao od daljih svojih namera.

       Obzirom da je Aleksandrija pripadala Istočnom Rimskom carstvu po podeli na dva dela 364. godine, grad je bio sve česšće poprište čarki heterogenog stanovništva teško pomirljivih, civilizacijskih razlika. 412. godine, patrijarh i poglavar hrišćanske sekte Aleksandrije postao je Kiril (kasnije beatifikovan u sveca). Vladajući rimski prefekt grada, Orest, bio je Hipatijin veliki poštovalac i prijatelj. Budući da je nasledio svog ujakana dbiskupa Teofila, koji je sam bio odgovoran za jedan od destruktivnih akta prema Biblioteci, evidentno je da je Kiril imao “pedigre” ka neprijateljstvu prema Hipatiji kao njenom najsvetlijem odblesku. Ubrzo je usledio sukob za istinsku prevlast u gradu između Kirila i Oresta. Nakon što je prognao sav jevrejski živalj iz svojih domova, kaznena ekspedicija Jevreja je načinila masakr nad hrišćanima, a istovremeno je Orest bezuspešno protestvovao kod hrišćanske vlasti u Carigradu.

      Jedna od fabula čiju je istinitost danas teško utvrditi priča o danu u kojem se Kiril zadesio u blizini Hipatijine kuće, naišavši na svetinu koja kao da je nešto iščekivala pred njenim vratima. Kada je jednog od okupljenih upitao kojim povodom su tu, rečeno mu je da tu stanuje velika Hipatija koja će ih uskoro pozdraviti. Pijan od zavisti, Kiril je nakon ovoga počeo sa planiranjem jednog od najgnusnijih i najbrutalnijih zločina nad nedužnom žrtvom.


“Život je otkrivanje, te što dalje putujemo više istina možemo da obuhvatimo. Razumeti stvari koje su nam pred vratima je najbolja priprema za razumevanje onih koje su daleko.” – Hipatija


       Hipatija je, bez straha od zlehude sudbine u okruženju koje je očekivalo suprotno, podučavala o drevnim putevima pred-hrišćanske misli. Sama stojeći na putu koji joj je mogao doneti samo propast, njena odbrana bila je vera u intelektualnu citadelu razuma kao štita koji će, ako ne za njenog doba, odneti prevagu u budućnosti. U očima hrišćanskih fanatika, njeni prestupi bili su nebrojeni: branila je pagansku jeres, propagirala eksperimentalnu i teorijsku nauku, bila u savezništvu sa Orestom – i pri tom žena koja nije znala “svoje mesto”.


      Izraz nemoći i inicijalne dezorijentisanosti novog sveta koji je smenjivao stari bio je jeziv i zastrašujuć. Sumanute Kirilove propovedi su potpalile plam bezumlja kod fanatične rulje koja je 415. godine koja je Hipatiju ubila na mestu, ne stideći se svojih postupaka i ambicija. Ni časka ne misleći na dostojanstvo mrtvih, otišli su toliko daleko u svom divljaštvu da su joj odrali kožu, isekli je na delove koje su zatim spalili, ali ne pre nego što su njene ostatke razasuli po ulicama Aleksandrije, verovatno kao indikator njihovih namera i sposobnosti.

     Sva simbolika stravičnog masakra nad Hipatijom stoji sama za sebe kada u obzir uzmemo tamu u koji je utonula i iz nje zatim ponovo izronila nova, hrišćanska Evropa. Neoplatonska škola je po ovoj tragediji skliznula u kvalitetu i značaju obrazovanja koja je pružala, do svog konačnog ugasnuća u šljunku i pepelu nakon još jednog besprizornog nasrtaja, ovog puta Arapskog, 642. godine. Hipatijino nasleđe je imalo snažan simbolijski značaj. Njena žrtva dobila je beleg mučeništva, jednog od najvećih u istoriji progona nehrišćana. Novo doba zahtevalo je i nove obrasce, pa je tek sa sazrevanjem crkve i istorijskom revizijom došlo i do hrišćanskog žaljenja nad ovim nemilim događajem bez presedana – iako postoje tumačenja i dokumenti po kojima su se i vinovnici ubistva pokajali. Međutim, ne postoji količina pokajanja koja služi kao iskupljenje niti kao nadoknada svega što je uzaludno izgubljeno u jednom vremenu previranja. Kao što ni intelektualni kapaciteti sveta ne poseduju neograničenu regenerativnu moć kadru da svetu još po koji put u budućnosti dozvoli ponavljanje ovakvih grešaka. Već sledeća takva mogla bi biti kobna.



                                

Sva uništenja Biblioteke u Aleksandriji


Rimljani, hrišćani i arapi civilizacije su koje su imale udela i snose istorijsku odgovornost za destrukciju jednog od najvećih bastiona ljudskog duha u svekolikoj istoriji čoveka.Za vreme svojih nezadrživih osvajanja, Julije Cezar je nailazio na snažan otpor Egipćana na otvorenom moru prilikom potere za svojim arhi-neprijateljem, Pompejem, 47. god. p.n.e. Poslavši zapaljene brodove kako bi skrhao egipatsku mornaricu, u čemu je i uspeo, nesrećom je prevideo i nepovoljan nalet vetra koji je plamteća plovila naneo na aleksandrijsku luku, krcatu zapaljivim materijalima.
Nezaustavljiv požar se proširio na Biblioteku gde je 400.000 dokumenata snašla ognjena sudbina – na Cezarovu kasniju potpunu indiferenciju.


       Nakon, u glavnini članka opisane, hrišćanske bezumnosti, finalnu i, možda najtežu, golgotu Biblioteka je preprela pri muslimanskim osvajanjima 642. godine n.e, u svom furioznom naletu koji će im doneti carstvo protegnuto od Španije do Indije. Premda su arapski osvajači postupali blago sa starosedocima koji se nisu roptali (nemoćni po brojkama i snazi), dojava izvesnog hrišćanina arapima da se u Aleksandriji nalazi riznica prepuna znanja celog sveta, ražestilo je kalifa u Meki koji je naredio potpuno uništenje spisa koji su “zasigurno u neslozi sa Kuranom”. Čak šest meseci je bilo nephodno da bi se svi papirusi i svitci – uključujući i zanavek izgubljene Hipatijine spise – pretvorili u pepeljasto zgarište goriva za grejanje sauna arapskih vladara. To je, naime, bila njihova sudbina kako ju je odredio kalif.


Нема коментара:

Постави коментар