4. 6. 2013.

PRAVO NA ABORTUS: volela bi da me majka abortirala



Tekst koji je podigao prašinu objavljen je na web stranici zanimljivog magazina Role/Reboot koji se bavi ljudskim pravima i ravnopravnošću polova, a ispod potpisa autorice - Lynn Beisner, stoji tek kako se radi o majci, književnici, feministici i akademskoj građanki koja živi negde istočno od Mississippija.


"Ako me išta može razljutiti kod aktivista koji se protive pravu izbora kad je reč o abortusu, to je kada paradiraju s posterima dece: muškaraca, žena i dece koji su bili "meta abortusa". Govore nam kako "ovi ljudi ne bi bili živi da su njihove majke donele drugačiju odluku". U poslednjih par meseci pročitala sam dve priče o oslobođenju od abortusa koje su bile posebno uvredljive. Prvu priču je propagirala Rebecca Kiessling, dete s postera s porukom da ne treba biti iznimki za abortus ni u slučaju silovanja ili incesta. Na svojoj web stranici Kiessling navodi kako svaki put kada neko kaže da bi abortus trebao biti dozvoljen, barem u slučaju silovanja ili incesta, ona to doživljava kao da joj je rečeno: "Da je po mome, ti bi sad bila mrtva". Nastavlja sa: "Apsolutno bih bila abortirana da je to bilo legalno u Michiganu u vreme kad sam bila nerođeno dete i mogu vam reći da me boli kada neko kaže da bi abortus trebao biti legalan".

Druga priča je prezentirana ove nedelje na Projektu dobrih ljudi. U članku s naslovom "Oslobođen od abortusa: lečenje zaboravljenog sećanja", Gordon Dalbey priča vrlo neverovatnu priču o majčinoj odluci da ga abortira i o njenoj promeni mišljenja. Ja smatram da je ova priča  neverovatna jer tip abortusa o kojemu on priča bio dostupan tek 50 godina nakon događanja s njegovom majkom. Međutim, Dalbey tvrdi da je on povratio sećanje na svoje "oslobođenje" od pobačaja i tvrdi da se to dogodilo zato što je on, dok je bio fetus, zavapio Bogu. Tvrdi i da mu je ovo njegovo iskustvo blisko abortusu uzrokovalo psihološke patnje tokom života. Otkad mu se sećanje povratilo, on proživljava traume poznate pod nazivom 'krivnja preživelog' zato što je bio spašen, a toliki su drugi fetusi bili pobačeni. Dok je objašnjavao kako se pomirio s ovom krivnjom, citirao je Jevreja koji je preživio holokaust i koji kaže da je svrha preživljavanja svedočenje o iskustvu.

Ono što posebno ljuti kod ovakvih priča je što se svode na emotivnu ucenu. Kao čitaoci ili slušaoci, mi smo gotovo prisiljeni na frazu iz "Divnog života" koju koriste oni što se protive izboru: "Oh, tako mi je drago što si se rodio!" Uskoro bi mogli biti prisiljeni reći: "Da, naravno, svakoj nakupini stanica u blastocistu treba dozvoliti da se razvije u ljudsko biće". Priče poput Dalbeyjeve su verovatno efektne jer prate isti model. Prvo imamo ženu koja je suočena s neplaniranom trudnoćom koja predstavlja ozbiljan problem. U Dalbeyjevom primeru, njegova porodica pati zbog krajnjeg siromaštva, a u slučaju Kiessling, njena majka se suočava s posledicama silovanja. Priča se menja tako da majka proživljava božansko ili moralno prosvetljenje i saznaje da mora izneti trudnoću do kraja. Priča nas ostavlja u zrelom hvaljenju hrabrosti njihovih majki i ona postaje svedočanstvom da su njihovi životi spašeni zbog neke više svrhe. Ali priča se nastavlja i tezom kako je samo majčino razmišljanje o abortusu zapravo nešto što je zastrašujuće za tu osobu. Poruka ove priče je jasna: razmatranje abortusa je kao razmatranje genocida.

I evo zašto je tako efektna: ljudi polude kada im govorite potpuno suprotnu priču. Ja uspevam proizvesti nelagodu čak i kod mojih najgorljivijih prijatelja i kolega koji su zagovornici prava izbora samim objašnjenjem zašto me moja majka trebala abortirati. Oni nekako mešaju dobro promišljen racionalan stav da je "najbolji izbor za moju majku i mene bio abortus" s ozloglašenim izrazom depresije i teskobe, "volela bih da se nikad nisam rodila". Ove dve stvari se jako razlikuju i tu moramo povući jasnu liniju razgraničenja. Narativ krstaša protivnika prava na izbor svodi se na pričanje jakih, potresnih priča s, u najboljem slučaju, sretnim završetkom. U njima žena koja naposletku rodi postaje heroina, a iz narativnih razloga priča prikriva njezinu materijalnu propast. Ne možemo polemisati s herojskim bajkama punim pokajanja i sretnih završetaka korištenjem hladnih statistika. Ako želimo zadržati svoja reproduktivna prava, moramo biti spremni ispričati vlastitu priču i biti voljni i sposobni reći: "Volim svoj život, ali volela bih da me majka abortirala".

Abortus bi apsolutno bio bolji za moju majku. Abortus bi joj stvorio veću verovatnost za završi srednju školu i stekne visoko obrazovanje. Na fakultetu krajem šezdesetih bi vrlo verovatno upoznala feminizam ili psihologiju ili nešto što bi joj pomoglo prevladati traume iz detinjstva i pomoglo bi joj u pronalaženju boljih partnera. Bila bi spremnija za vreme kad bi imala decu. Ako ništa drugo, abortus bi je spasio od propadanja u siromaštvo. Verovatno bi ostala u istoj socioekonomskoj sferi kao što su joj bili roditelji, dedovi i bake, koji su bili profesori. Volela bih da me abortirala zato što je volim i zato što želim ono što je najbolje za nju.

Abortus bi bio bolja opcija za mene. Ako verujete u ono što govore naučnici što se bave reprodukcijom, ja sam tada bila samo nakupina stanica, i u tom slučaju ništa ne bi bilo izgubljeno. Nisam mogla iskusiti nikakvu svest ili bol. Ali čak i ako odbacujete nauku i verujete da sam imala svest i da sam mogla iskusiti bol u prvih šest nedelja trudnoće svoje majke, radije bih izabrala kratku bol ili strah od pobačaja, nego decenije patnje koju sam iskusila.

Abortus bi bio najbolji za mene zato što nema načina da bi me moja majka, gladna ljubavi i zbunjena traumama, mogla ikada dati na usvajanje. Za nju je postojao abortus i odgajanje mene vlastitim snagama, a ona nije bila u stanju da odgoji dete. Patila je zbog traumatske ozlede mozga, svedočila je i iskusila teško porodično nasilje i dok je bila u osnovnoj školi, silovao ju je stranac, a majka joj je počinila samoubistvo . Bila je užasno depresivna i suicidalna, nije imala nikakvu podršku sistema, prolazila je iskustvo neplanirane trudnoće koja je bila rezultatom seksa pod prisilom i bila je tako mlada da joj je mozak još bio nerazvijen.


S takvom konstelacijom faktora, postojala je velika statistička verovatnost da će moja majka postati roditelj koji zlostavlja, da ćemo provesti život u siromaštvu koje drobi čoveka i da ćemo obe biti jako ranjive kada su u pitanju predatorske organizacije i muškarci. I to je tačno ono što se dogodilo. Zlostavljala me, zločinački i često me tukla. Živele smo u siromaštvu koje lomi kosti i naša mala porodica je bila magnet za predatorske muškarce i organizacije. Majka je pronašla minimum podrške u maloj crkvi i stupila je u vezu sa sveštenikom koji je bio neporecivo šizofren, narcisoidan i - sadist. Zlostavljanje koje sam preživela bilo je kombinirano s uskraćivanjem. Pre 14. godine nisam ni jednom prespavala kod prijateljice, nije mi bilo dopušteno razgovarati s prijateljima preko telefona, nisam ni jednom jela u restoranu, gledala televizijsku emisiju, slušala radio, pročitala nekršćansku knjigu, nisam čak nosila ni farmerke.

Kada bi ovo bila priča koja se protivi pravu na izbor, na ovom bi vam delu ispričala kako sam protivno svim šansama protiv mene preživela i kako moj život sada ima posebno značenje. Tražila bih vas da mi potvrdite, naravno, da ste i vi sretni što sam se ja rodila i da bi svet bio mračnije i siromašnije mesto bez mene. Istina je da sam se u zadnjih 12 godina izdigla iznad okolnosti svoga rođenja i da sam izgradila život koji istinski volim. Ali niko ne bi smeo imati takvu herkulijansku borbu za najobičniju normalnost. Čak i svesna sreće i uspeha u kojima danas uživam, kada bih mogla vratiti vreme i odlučiti umesto svoje majke, odlučila bih se za abortus.

Svet ne bi bio mračnije i siromašnije mesto bez mene. Zapravo, s obzirom na doprinose svetu, ja sam neto gubitak. Sve što sam napravila - uključujući roditeljstvo, poučavanje, istraživanje i pružanje ljubavi svome partneru - mogao je napraviti neko drugi, ako ne i bolje od mene. Svaki pozitivan doprinos koji sam dala je potpuno malen u poređenju sa troškovima koje je društvo imalo da bi mi pomoglo nadići nedostatke i povrede mog detinjstva ne bih li ja postala funkcionalan član društva koji doprinosi svojim radom.

Nije lako reći: "Volela bih da me majka abortirala". Nastoji nas se uveriti da je abortus delo žene iz kukavičluka, sebičnosti ili ugode. Ali za mnoge žene, poput moje majke, abortus predstavlja neugodan čin hrabrosti i nesebičnosti. I ja sam tužna zbog nas obe što ona nije pronašla tu hrabrost i nesebičnost. Sada je moj stav takav da, kad sam već ovde, moram učiniti sve što mogu da bih učinila svet boljim mestom, da olakšam patnje drugima i da iskusim ljubav i život u svoj njegovoj punini."

Prevod Net.hr

Нема коментара:

Постави коментар