30. 4. 2014.

Carla Rotta, Vruća crna kafa


Najdraži Giorgio,

 Ne, ne najdraži. Ostavljam ga. Ne mogu napisati «najdraži» čoveku koga upravo ostavljam… koga nogiram. Bilo bi licemerno.

Dragi Giorgio,
Ne, ni tako. Podseća me na De Amicisovo Srce. Ili na baku iz Crvenkapice. Najdraži obavezuje, dragi je prisno-nežan.

Giorgio!
Ne. Izgleda kao zapovest koja je izletela nekom nabildanom kaplaru. Tu bi išlo nešto između najdraži i dragi. Nekakav light najdraži, ali ne mogu mu napisati «light najdraži Giorgio». Ili «između-najdraži-i-dragi» Giorgio. Moram nekako započeti ovo prokleto pismo. A da počnem kao kad pišem za novine, najpre telo teksta, a početak će već doći.


 Ok. Telo teksta.
 «Ostavljam te». Do đavola! Smrznuće se: ovo je kao rafal posred lica. Bolje je «idem». Da… ne. Idem, gde? U samoposlugu? U teretanu? I tu bi bilo dobro neko srednje rešenje. Možda – odlazim. Da, tako je bolje. Odlazim znači da odlazim odavde. Rečenica sprečava povratak. Jer, kad bih napisala idem, a on pomislio u teretanu, značilo bi da idem u teretanu, ali da ću se, kad završim, vratiti. Ne mogu valjda ostati da živim u teretani. Ako napišem «odlazim», znači odlazim i gotovo, ne u teretanu, ne u trgovinu ili u kafić gde bi me mogao i naći. Odlazim znači negde, svuda i nigde, nedostupna sam.

   Odluka je pala: «Odlazim». I šta sad? Pretpostavljam da bih mu trebala objasniti zašto. Dakle, «odlazim zato što….». Da, zašto?

 Do đavola, teže je nego što sam mislila! Ne samo zbog toga što Giorgio zaslužuje neko objašnjenje i što je nepristojno otići zalupivši vratima, a to bi bilo najjednostavnije. Teže je ostaviti muškarca nego ga naći. Zapravo, nije ga bilo lako ni naći! Muškarca. Ovog muškarca. Jer ima ih toliko neprihvatljivih! Dobro, ali ne sedim ovde za pisaćim stolom da bih razmišljala o njima: moram elegantno prekinuti s Giorgiom. A da pritom ne postanemo neprijatelji, ako je moguće. Jedno smireno, pristojno, promišljeno i racionalno pismo, jasno i prijateljsko. Previše toga, ako se uzme u obzir da ta gesta nema u sebi ničeg smirenog, pristojnog, promišljenog i racionalnog, a ponajmanje jasnog i prijateljskog. E, kakva zbrka! Zar nije mogao naći drugu i potruditi se da nađe pravi način da me se oslobodi? Možda Giorgio ima drugu? Što mi sad pada na pamet! Previše je zaokupljen poslom, zatim nogomet s prijateljima – teško bi tu bilo mesta i za neku ženu, pa putovanja. Mogao bi izgledati kao idealan partner: sigurno bi me majka, prijateljice i kolegice pitale (a neka od njih će to sigurno i učiniti) zašto ostavljam takvog muškarca.
 I ja se to pitam.


 Znam, osećam da ga moram ostaviti, da mi ne preostaje drugo, ali tako mi svega na svetu, zašto?
Treba mi kafa. Jaka i vruća. Da mi razbistri um i da stanem na kraj ovom listu papira, belom i neugodnom poput snega kad ga gledaš bez tamnih naočala.


 Topao i zavodljiv miris koji izlazi iz kafeterije čini se kao duh. Kad bi kafeterija bila čarobna lampa a ovaj mirisni pramen njen zatočeni duh… poblesavila sam. Ova se smetenost ne može nazvati drugim imenom. Blesava je precizan pojam, jezično i znanstveno. Duh iz kafeterije za tri želje. Ili je to bila zlatna ribica? Nemoguće je da izađe iz kafeterije, prvo, zato što nikad nije ni ušla u nju, drugo, zato što bi bila skuvana i treće, jer sam zaista blesava.
Duh iz posude za kafu zove se kafa. Ne ispunjava želje, ali za uzvrat pojašnjava misli, pa ću se tako trgnuti iz uljuljkanosti u mnoštvo zapetljanih misli koje se ne daju raspetljati. Bezoblična zbrka. Kao oni lavirinti nacrtani na stranicama novina koji decu navode na razmišljanje. Nađi pravi put… Kako će pas dospeti do kosti… U jednom uglu pas, u suprotnom kost, između njih kilometri zapletene niti, vezane u čvorove. Kad sam bila mala uvek sam varala: nisam polazila od psa nego obratno. Nije pas bio taj koji je tražio put do kosti, kost je išla  njegovim zubima.
Sad je ova posve jednostavna igra zaposela tri ugla: u jednom sam ja, sadašnja zatočenica, u suprotonom opet ja koja će sutra biti slobodna, a u trećem je Giorgio. Između nas vejavica od niti. Htela bih, želim dospeti do ugla slobodne sebe. Pogrešan put će me odvesti do Giorgia i zaustaviti ovde gde sam zastala da se ne pogubim, gde ne želim ostati. Krećem od slobodne sebe i idem prema sebi koja se ne zna ispetljati? Nije moguće. Ili, možda ipak jeste: odlazim tako što ću za sobom zatvoriti vrata koristeći to što je Giorgio zbog posla nekoliko dana odsutan. Vratiće se i neće me zateći ovde… Tako rade slabići, ali sigurno nisam prva koja čini tako nešto. One ankete po časopisima, na uzorku koji je sigurno izmišljen, kažu da žene ostavljaju dok je muž (ili partner) van kuće.

Šta da radim? Ulazim u statistiku istraživanja s kioska? Neee. Sigurno postoji neki način. Stvar je u tome da ja nikad nisam nikog ostavila. Mene su ostavljali, ali pritom nisam baš mnogo naučila, bila sam zauzeta lizanjem rana i pisanjem pesama koje nisu bile vredne ni utrošene tinte.
Evo, znam kako ne bih htela biti ostavljena. Ne želim da se ponovi Sergio. Majko, kako je bolelo! Kad sam shvatila, jer sam u prvi čas to tako dobro prihvatila da su svi ostali zapanjeni. Klasična rečenica: «moramo malo razmisliti o našem odnosu». Ja sam smišljala kako da na naš odnos stavimo dva lepa venčana prstena, a on kako da na njega stavi reč «kraj». A i zato što je tada počeo listati novu knjigu. Prvo poglavlje: Sandra. Zajednička prijateljica. Onda su se poglavlja toliko namnožila da su postala enciklopedija. Nemam više poverenja u one koji žele razmišljati. A ni u one koji ne žele razmisliti.

«Razmislimo na trenutak, može?» odgovorila sam Flaviju kad mi je rekao da je možda bolje prekinuti, jer ćemo se i tako rastati. I ne samo to, što se stvar otezala, rasla je mogućnost da ni prijateljstvo… iskreno govoreći mene uopše nije zanimalo da ostanem prijateljica s Flaviom. Bila sam zaljubljena. A u prijatelje se nemoguće zaljubiti. To je prijateljstvo i ništa više. Tako je Flavio rekao da nema potrebe za razmišljanjem jer ću, ako baš želim, dospeti do njegovih zaključaka, pa je uzaludno trošiti vreme na razmišljanje… drugim rečima… na nadanje.
Pa onda nismo mogli funkcionisati ni kao prijatelji. Zapravo, ja sam bila ta koja je varala u igri: i dalje smo se nalazili s istim osobama i na istim mestima. Njegovo je srce kucalo normalno a moje zaljubljeno, pri čemu sam se pokušavala prerušiti u (lažnu) prijateljicu. Patila sam mesecima! I pisala pesme. Bezvredne, kao i one koje sam pisala očiju punih suza nakon raskida sa Sergiom, a tad mi se taj raskid činio dalekim. Iskreno govoreći, pesme su sve bile nalik jedna drugoj, samo što sam stihove posvećene Sergiu pokušavala doterati. Pa sam tako kao pesnikinja došla do samog dna. Srce se rimovalo s boli (ranije, u vreme zaljubljenosti, banalno s ljubavi), pogled (Flaviov) je bio surov (a Sergiov, hladan), srce (opet Flaviovo) tvrdo (a Sergiovo… ah, ovo je dobro, ne sećam se više!). Ali, naplakala sam se, ronila sam suze kao kiša.


 Ne mogu Giorgiu reći da trebam razmisliti o našem odnosu, jer je to, da budemo precizni, brak. Već sam mislila na to, samo ne znam kako da mu kažem. Ne mogu reći da je bolje da se raziđemo jer «izgubićemo ljubav a dobiti prijateljstvo». Onda? Onda, moram biti iskrena. I ne smem ga povrediti. I ne pogubiti se u zbrci između sebe zatočenice i sebe slobodne žene, ne dopustiti da me neka varljiva staza dovede do Giorgiovog ugla.
A kad kažem da sam razmislila o svemu, to i nije prava istina. Mislila sam o tome površno, ne udubljujući se u pitanja zašto i kako. Instinktivno sam osećala da takav život više nema smisla. Pomalo isprazno opravdanje. Ne mogu napisati da ga ostavljam zato što osećam da tako mora biti, ali neka me đavo odnese ako znam zašto je to tako.
Da vidimo zašto ga ne ostavljam. Nemam drugog. Nema drugu. Dakle, kad bi se radilo o trećoj osobi, mogla bih i ostati.
Gutljaj kafe.
Još jedan.
Dublji uzdah i još malko kafe.
Shvatila sam.
Giorgio i ja smo se već razišli. Postali smo neka vrsta akcionarskog društva. Nestalo je naše suučesništvo, nastala je kolegijalnost. Zanimljivo, bio je to promišljen izbor, s predumišljajem. Izbor koji je u početku bio vremenski ograničen pa postao konstanta.
Naš prvi stan. Ovaj današnji bi u sebi mogao sadržavati tri onakva, i još bi preteklo kvadrata. Studentski stan. Dva tanjira, dve viljuške, dve kašike, lonac i tava. Ono čega u kućnom inventaru nije manjkalo bile su šollice za kafu. Inače, studentska menza, hamburger i pečeni krompirići. Nisu još bila izmišljena polugotova jela a moje je kulinarsko umeće bilo prilično skučeno. Povremeni studentski poslovi, zatim diploma, prvi, ne preplaćen posao jer, kad si mlad i tek počneš raditi, svi misle da imaju bogomdano pravo, ako ne i dužnost da ti plaćaju ispod cene, i to za početak, jer si zapravo siromašak koji mora još puno učiti i jer je povišica plate neko čudo, a ne nešto što ti pripada.
Dvostruka stalna primanja. S njima su došli i snovi o materijalnim dobrima. Dobar auto. Bolji stan (nije to još bio ovaj u kojem samo sada: do njega smo došli posle brojnih povišica, kad smo promenili posao). I kruna koja niže: «još ovo, pa onda ono…». Nikad nismo ostvarili to onda. Maštali smo o detetu, ali nikad za to nije bio čas. Zašto kad želiš nov auto nađeš vremena da zaradiš novac i da ga kupiš, a kad bi dete dolazilo na red uvek bi se našlo nešto preče? Izgubili smo dete a i mi smo se zagubili negde između snage automobilskog motora i površine stana. I odmora na snegu i letovanja na moru. Pa što, koliki zimuju i letuju zajedno sa svojom decom? Mogli smo i mi tako, ali je činjenica da smo se bili ulenili, da smo bili taoci komoditeta koji smo pak kritikovali kod drugih. Ali… neka digne ruku onaj koji nikad nije pomislio «ja neću biti takav». Eno vas pun stadion s dignutom rukom, pretpostavljam.
Postali smo «dink». Double incames no kids. Dvostruka plata bez dece. Prokletstvo potrošačkog obilja. Među svim tim novonastalim kraticama što ih izmišljaju sociolozi iz časopisnih rubrika, ova mi se čini najpreciznijom dijagnozom naše boljke.
Karijera, novac, ekonomska stabilnost, nezavisnost. Krenuli smo s namerom da osnujemo porodicu stvorili smo (malu) tvrtku. Postali smo dva činovnika, dva administratora, dvoje računovođa.
Ne sećam se kad smo zadnji put jedno drugom rekli «volim te». Možda biti zajedno znači neupitno postojanje osećaja. Sigurno nismo zajedno zbog mržnje. Ali, teško da smo zbog ljubavi.
Navika.
Vrlo opaka bolest.
U stanju da dotuče i najzdraviju i najčvršću ljubav. Logički gledano, ljubav bi trebala biti imuna od navike pa ipak… Gripa sruši i onog koji je kao od brda odvaljen, pa kako se onda virus navike ne bi uvukao u par. Trenutak odsutnosti. Odgoda nežnosti. Ili svađe.
Nismo jedno drugom govorili «volim te» a nismo se ni svađali. Skoro da mi nedostaju one vatrene diskusije koje bi se katkad pretvarale u svađu, tek tako, bez straha, jer bi sledećeg jutra oblačnost već nestala.
Smeta mi kad skine cipele i ostavi ih iza vrata. Postoje cipele ili papuče. Na početku ih je stavljao u ormarić. Uvek. Pa ih je ostavljao onde gde bi ih izuo a ja bi ih vraćala na mesto. Onda sam odlučila – da sam želela biti kućna pomoćnica, bila bih kućna pomoćnica – i sve su njegove cipele završile posred hodnika, a Giorgio ih je pokupio i uredno složio u ormarić. Ne rekavši ni reči. Od pre nekog vremena ponovo ih ostavlja iza vrata ili nasred hodnika, kao na izložbi, kao da on jedini na svetu ima cipele na nogama i želi to saopštiti onima koji nam dolaze u posetu. Više ih ne mećem na hrpu nasred hodnika a ni ne vraćam ih na mesto. Taj me njegov nered ostavlja ravnodušnom.
Zbog ravnoteže, koja se toliko sviđa političarima, moram reći da njega već odavno ne smetaju moje knjige ostavljene na kuhinjskom stolu, koje samo pomaknem da napravim mesta za tanjire i pribor. «Jesu li to tanjiri? Da u njih uspem testo?», upitao je jednom s kutljačom u ruci tako da testo s umakom zamalo nije pokapalo po njima.
Dobri su prekovremeni sati, dobra je teretana, odlično kino, kad se može u pozorište… samo da si van kuće. Vredi za oboje. Vreme koje provodimo zajedno je samo ono u krevetu. Dok spavamo.
Htela bih nešto više. Ne dete koje smo odlagali tako dugo da smo zaboravili kako smo maštali o njemu. Bili bismo nesavesni luđaci kad bismo doneli novo biće na ovaj svet koji je skrenuo s pravog puta. Htela bih život s okusom života. Htela bih muškarca kakav je bio Giorgio. Kad ne bih bila kukavica i kad bih smogla hrabrosti da progovorim, pitala bih ga što bi on želeo: verojatno bi mi rekao – mene kakva sam bila nekad. Ali, kukavica sam.
Odlučila sam. Dok ga nema napuniću kutije svojim stvarima i odnieću ih mojima. Za neko vreme mogu biti kod njih. Biću onde kad se Giorgio vrati, u ovom stanu više neće biti ničeg moga, osim rata za kredit. I reći ću mu da je ovo akcionarsko društvo bolje zatvoriti jer je ionako krenulo u propast i sigurno bi do nje i dospelo. Ipak je to tužno!
Moje stvari. Njegove stvari. Dva ugla i dijalgonala.
A zajedničke stvari? Ne ovaj stan, nego njegovi mirisi. Ne novi auto, nego jurnjava na morskoj obali da ga isprobamo s radijom do daske. Ne vanserijski kauč u dnevnoj sobi, nego noći u kojima bismo zaspali na njemu umotani u deku pred televizorom na čijem se ekranu belio sneg.
   Firma grca u gubicima. A nema tako dobrog stečajnog upravnika koji bi brojke doveo u ravnotežu.
Dakle, moje stvari. Počinjem od ormara u spavaćoj sobi.



prevela s talijanskog: Sanja Roić

1 коментар:

ФРАГМЕНТИ је рекао...

...Или, колико је метафизика племенитија од стварности. У поетичкој меморији, пре свега.
Поздрав.

Постави коментар