1. 6. 2014.

Dostojevski: Jedna posebna rečca o Slavenima


Između ostalog, reći ću jednu posebnu rečcu o Slavenima  io slovenskom pitanju. Odavno sam je hteo reći. Svi sada kod nas počinju govoriti o skoroj mogućnosti mira, t. j. , O skoroj mogućnosti da se koliko-toliko reši i slovensko pitanje. Dajmo dakle slobodu našoj fantaziji, i zamislimo da je cela stvar svršena, da su naporima i krvlju Rusije Slaveni već oslobođeni; osim toga, da Tursko carstvo više ne postoji, i da je Balkanski poluotok slobodno i živi novim životom. Razume se, teško je predskazati u kakvom će obliku, do poslednjih pojedinosti, doći ta sloboda Slavena, bar za prvi put - da li će to biti neka federacija (federacije, izgleda, još vrlo, vrlo dugo neće biti) ili će doći male zasebne vladavine u obliku malenih država, s pozvanim vladaocima iz raznih vladajućih domova? Nemoguće je, također, predvideti: hoće li se najzad proširiti u svojim granicama Srbija, ili će to Austrija sprečiti; koliko će se prostirati Bugarska; šta će biti s Hercegovinom, Bosnom; u kakve će odnose s novooslobođenim slovenskim malenim narodima stupiti, na primeri, Rumuni, ili Grci - carigradski Grci, i oni drugi, atenski Grci? Hoće li, najzad, sve te zemlje i zemljice biti potpuno nezavisne, ili će stajati pod protektoratom i nadzorom "evropskog koncerna država, pa u tom broju i Rusije; - (ja mislim, ti mali narodi će neizostavno izmoliti Evropske koncrne, makar i zajedno s Rusijom, ali tada tako da evropske države budu protektori tih malih naroda prema vlastoljublju Rusije ;) - sve to je nemoguće rešiti unapred tačno, i ja i ne uzimam na sebe da rešavam.
Ali, ipak, moguće je već sada sigurno znati dve stvari:

1. Da će se ubrzo, ili možda baš i ne ubrzo, sva slovenska plemena Balkanskog poluotoka neizostavno osloboditi jarma turskog, i početi živeti novim, slobodnim, i može biti nezavisnim životom; i

2. . . . Eto o tom drugom, koje će se sigurno, dogoditi i ostvariti, o tom baš već davno hoću da iskažem svoje mišljenje.

Naime, to drugo je sledeće: po mome unutarnjem uverenju, najpunijem i neodoljivom - Rusija neće imati, i nikada nije imala, takvih zavidljivaca, takvih mrzaca, klevetnika, čak javnih neprijatelja, kao što će biti sva ta slavenska plemena, čim ih Rusija oslobodi , a Evropa pristane da ih prizna za oslobođene! I neka niko ne protestvuje, ne spori, ne viče na mene: da preuveličavam, i da mrzim Slovene! Ja, naprotiv, jako volim Slovene i zato se braniti neću; ali znam da će se sve tačno onako dogoditi kao što govorim; i ne zbog nekog tobože niskog i nezahvalnog, karaktera Slavena; ne! njihov je karakter u tom smislu kao i svih naroda; nego će se ono dogoditi zato što se takve stvari na svetu drukčije i ne mogu dešavati. Govoriti o tome još opširnije, neću; znam toliko da mi nikako ne treba ni da zahtevamo od Slavena zahvalnost, i treba da se pripremimo unapred da je neće ni biti. Jedared oslobođeni, počeće oni svoj novi život, ponavljam, baš time što će izmoliti od Evrope, od Engleske i Nemačke, recimo, jamstvo i protektorat za njihovu slobodu; u tom koncernu evropskih država biće i Rusija - ali oni će baš u smislu zaštite od Rusije to i izmoliti. Oni će neizostavno, u sebi, ako ne i glasno, postaviti uverenje: da Rusiji ne duguju ni najmanju zahvalnost; naprotiv, da su se pri zaključenju mira jedva spasili od vlastoljublja Rusije, i to posredstvom evropskog koncerna; a da se nije umešala Evropa, Rusija bi ih, otevši ih od Turaka, progutala smesta "imajući u vidu proširenje svojih granica, i osnivanje velikog sveslovenskog carstva, radi podjarmljivanja Slavena gramzivom, lukavom i varvarskom velikoruskom plemenu ". Dugo, još vrlo dugo neće oni biti u stanju priznati ni nekoristoljublje Rusije, ni veliko, sveto, nečuveno u svetu njeno isticanje one najveće ideje među idejama od kojih živi čovek, i bez kojih će čovečanstvo - ako t. j. te ideje prestanu živeti u njemu - ohladiti se, unakaziti, umreti u ranama i u nemoći.

I ovaj sadašnji, sveop[ti ruski rat, rat celog ruskog naroda, s Carem na čelu - koji je preuzet protivu dušmana Turaka za oslobođenje nesretnih naroda - jesu li eto taj rat barem razumeli Slaveni? Kako mislite? Ali, u sadašnjem trenutku da i ne govorimo tome šta mi smo još potrebni Slavenima, mi ih još oslobađamo; no potom, kada ih budemo oslobodili, i oni se kako-tako i srede - hoće li onda bar priznati ovaj rat za veliki podvig preuzet radi njihovog oslobođenja - to mi, eto, recite, to? Ne, nipošto na svetu neće priznati! Naprotiv, istaknuće kao političku, a potom i kao naučnu istinu: da nije bilo za prošlih sto godina osloboditelja - Rusije, oni bi se davno i davno sami umeli osloboditi od Turaka, svojom hrabrošću, ili pomoću Evrope, koja, da nije na svetu opet te Rusije, ne samo da ne bi imala ništa protiv njihovog oslobođenja, već bi ih ona sama oslobodila. Ovo lukavo učenje sigurno da već i sada postoji među Slavenima; a kasnije će se neminovno razviti u naučnu i političku aksiomu. Sem toga, početi o Turcima da govore s većim poštovanjem nego o Rusiji. Možda će za čitav vek, ili još duže, neprestano strepiti za svoju slobodu i bojati se vlastoljublja Rusije; udvarača se evropskim državama, klevetaće Rusiju, spletkariće i intrigirati protiv nje.

Ja, naravno, ne govorim o pojedinim osobama; biće i takvih koji će shvatiti što je značila, što znači, i što će značiti Rusija za njih, svagda! Shvatiće svu veličinu i svu svetinju dela Rusije, i velike ideje čiju ona zastavu ističe, u čovečanstvu. Ali će ti ljudi, naročito ispočetka, javiti se u tako bednoj manjini, da će se izložiti ismejavanju, mržnji, i čak političkom proganjanju. Naročito ugodno će biti oslobođenim Slavenima da govore, i da trube celim  svetom, kako su oni plemena obrazovana, sposobna za najvišu evropsku kulturu - dok je Rusija zemlja barbarska, mračan severni kolos, i čak ne od čiste slovenske krvi, tlačitelj koji mrzi evropsku civilizaiju koju bi očas raspalo, rasprštalo na parčad, tako da bi i sama nacionalnost njihova iščezla u evropskom oceanu, kao što iščezavaju nekoliko zasebnih kapi vode u moru. A Rusija će ko zna koliko još nositi tugu i brigu da ih miri, da ih urazumljuje, i, može biti, da potrgne za njih i mač, po potrebi. . . Razume se, javlja se pitanje: pa u čemu je tu korist Rusije, čega radi se Rusija tukla zbog njih sto godina, žrtvovala svoju krv, snagu, novce? Zar toga radi da bi požnjela sitnu i smešnu mržnju i nezahvalnost? Odgovor je, naravno, da će Rusija ipak uvek biti svesna da centar slovenskog jedinstva - jeste ona; da, ako Slaveni mogu živeti slobodnim nacionalnim životom, da je to zato što je to zaželela i želi ona, i što je sve s tim u vezi učinila i stvorila ona. A kakvu će korist doneti Rusiji ovo saznanje, sem truda, jeda i večite brige?

Odgovor na to je zasada težak, i ne može biti jasan. Prvo, svima je to poznato, Rusija ne misli, i nikada neće i ne sme imati misao: da na račun Slavena proširuje svoje teritorije, da njih prisajedini sebi politički, da od njihovih zamalja napravi gubernije, i t. d. . Svi Slaveni sumnjiče Rusiju za tu težnju i sada, baš kao i sva Evropa, i sumnjičiće je još sto godina u buduće. Ali, Bog neka sačuva Rusiju od takvih težnji! Što više bude dokazivala svoje političko nekoristoljublje prema Slavenima, tim će sigurnije postići ujedinjenje njihovo oko sebe kasnije, kroz vekove , nakon sto godina. Da, dajući Slavenima što se može više političke slobode od samog početka, odstranjujući sebe od svakog tutorstva i nadzora nad njima, dajući im znati samo: da će ona uvek potegnuti mač na one koji budu dirnuli u njihovu slobodu i nacionalnost - time će baš Rusija oprostiti se strašnih briga, i staranja da snagom održava tutorstvo, svoj politički uticaj na Slovene, koji je njima, naravno, mrzak, a Evropi uvek sumnjiv. Baš posredstvom potpunog nekoristoljublja će Rusija pobediti, i privući najzad k sebi Slovene. Spočetka će je tražiti samo u nesreći; a potom, kad bilo, vratiće se k njoj i pripiti se uz nju svi, tada već s punom, s dečjom poverljivosti. Svi će se vratiti u rodno gnezdo.

O, naravno, postoje o tome razna učenja, pa čak i pesnička gledišta i sada, među mnogim Rusima. Ti Rusi se nadaju da će nove, oslobođene, za novi život.


Oni će, naravno, od samog početka uvesti ustavna stanja, parlamente, odgovorne ministre; imaće govornike, govore. To će ih vrlo umiriti, i čak i ushićavati. Oni će biti u zanosu čitajući o sebi u pariskim i londonskim novinama telegrame, koji izveštavaju celi svet: da je, primerom, nakon duge borbe u parlamentu palo najzad ministarstvo u Bugarskoj, a novo sastavljeno od liberalne većine, i da je nekakav tamo njihov Ivan Ciftlik pristao, najzad, primiti portfelj predsednika ministarskog saveta. Rusija treba ozbiljno da se pripremi za to: da će svi ti oslobođeni Slaveni sa zanosom pojuriti u Evropu, zaraziće se do gubljenja svoje ličnosti evropskim formama, političkim i socijalnim, i, na taj način, moraće da prežive čitav, i dug period evropeizma, pre nego što će postići bar štogod u svom slovenskom značaju i u svom naročitom slovenskom opredeljenju u čovečanstvu. Između sebe, te će se zemljice večito svađati, večito jedna drugoj zavideti i jedna protiv druge intrigirati. Razume se, u trenutku nekog ozbiljnog zla, svi će se ti Slaveni neizostavno obraćati Rusiji za pomoć. Jer, ma koliko da su mrzili, spletkarili i klevetali nas pred Evropom, igrajući se s njom i uveravajući je u svoju ljubav, oni će ipak stalno i instinktivno osećati: (naravno, u trenutku nesreće, ne inače) da je Evropa prirodan neprijatelj njihovom jedinstvu, bila je to i uvek će ostati; a što oni ipak postoje na svetu, to je, naravno, samo stoga što eno stoji ogroman magnet - Rusija, koja ih neodoljivo privlači sve sebi, i time održava njihovu celinu i jedinstvo.

Biće čak takvih trenutaka, kad će oni biti u stanju da skoro svesno priznaju: da bi se njihovo jedinstvo, bez Rusije - velikog istočnog centra i velike privlačne sile -
vaskrsle slovenske narodnosti pripiti se uz Rusiju kao uz rođenu majku i osloboditeljku, i da će u najskorijem vremenu uneti mnogo novih i još neznanih elemenata u ruski život, proširit slovenstvo Rusije, dušu Rusije, uticaće čak na ruski jezik, literaturu, stvaranje, obogatiće Rusiju duhovno i pokazat joj nove vidike. Priznajem, meni je to oduvek izgledalo samo kao književni zanos; dok je istina to da će se nešto tome slično svakako dogoditi, ali ne, recimo, pre sto godina; a zasad, možda još za čitav vek, Rusija neće imati šta da uzima od Slavena, niti od njihovih ideja, niti od literature - da bi nas učili - svi su oni za to strašno nedorasli! Naprotiv, možda će celog ovog veka Rusija morati boriti s ograničenošću i tvrdoglavošću Slavena, s njihovim ružnim navikama, s njihovim nesumnjivim i bliskim izdajstvom Slovenstva za volju evropskih formi političkog i socijalnog uređenja, na koje će se ti narodi gramzivo bacati.

Posle rešenja slovenskog pitanja, Rusiji očigledno predstoji konačno rešenje Istočnog pitanja. Zadugo još neće razumeti sadašnji Slaveni: šta je to Istočno pitanje! Baš kao što ni slovensko ujedinjenje u bratstvu i slozi neće razumeti još vrlo dugo. Objašnjavati im to neprekidno, delom i velikim primerom, biće svagdašnji zadatak Rusije u buduće. No zapitaće neko: radi čega sve to? I zašto da Rusija uzima na sebe takav posao? Radi čega: radi toga da bi živela višim životom, velikim životom, da bi svetlila svetu velikim nekoristoljubljem i čistom idejom, da bi ovaplotila i stvorila, na kraju krajeva, veliki i moćan organizam bratskog saveza plemena, da bi stvorila taj organizam ne političkim nasiljem , ne mačem, već uverenjem, primerom, ljubavlju, nekoristoljubljem, svetlošću; da bi uzdigla, najzad, sve ove male do sebe i do razumevanja njenog materinskog opredeljenja. Eto to je cilj Rusije, i to su njene koristi, ako hoćete znati. Ne budu li nacije živele u višim, nekoristoljubivi idejama, i višim ciljevima služenja čovečanstvu, već budu samo služile svojim "interesima", te će nacije nesumljivo propasti, sledit se, obesnažiće se i umreti. Viših ciljeva za Rusiju nema drugih do ovih koje je postavila sebi služeći Slavenima nekoristoljubivi, ne tražeći od njih zahvalnost služeći njihovom moralnom (ne samo političkom) ujedinjenju u veliku celinu. Samo time će Slovenstvo reći svoju novu lekovitu reč čovečanstvu. . . Većih ciljeva nema na svetu. Znači, i ništa "korisnije" ne može biti za Rusiju sem da uvek ima pred očima te ciljeve, da ih sve više i više objašnjava sebi samoj, i da se sve više i više uzdiže duhom u tom večitom, neprekidnom i vrlom svom radu za čovečanstvo.

Bude li završetak sadašnjeg rata sretan - Rusija će nesumnjivo ući u novu i višu fazu svoga života. . .

...Iz knjige "Piščev Dnevnik", F.M.Dostojevski---




Нема коментара:

Постави коментар