27. 5. 2014.

William Shakespeare ,Soneti tamnoj dami





Soneti tamnoj dami


128

Dok, muziko moja, ti muziku sviraš
na drvetu svetom koje zvuke stvara,
kad prstima nežnim žicama prebiraš,
i sazvučje struna uho mi začara,

zavidim toj dirki što poskoči često
da poljubi nežnu školjku šake tvoje;
moje jadne usne, čije je to mesto,
od zavisti žarke crveneći stoje.

Samo da ih tako zagolicaš, namah
došle bi na mesto žice te raspusne
što joj tvoji prsti daju nežni zamah:
srećnije je drvo nego žive usne.

          Kad već dlan ti zbog tih drskih struna gubim,
          daj im ga— a meni usne, da ih ljubim.


130

Oko moje drage ko sunce ne blista;
od korala mnogo bleđe joj usnice;
grudi su joj tamne naspram snega čista,
kosa ne od zlatne, već od crne žice;

video sam belih i crvenih ruža
ali takve ruže njen obraz ne boje;
i poneki miris veću radost pruža
nego miris daha u najdraže moje;

Znam da, mada volim kad govori mila
zvuk muzike ipak slađe uho mazi;
i ne videh nikad kako hoda vila:
gospa mi, kad hoda, samo po tlu gazi.

           Al' neba mi, moja ljubav nije bleđa
           od one što lažna poređenja ređa.

138

Kad se draga kune da istinu živi,
verujem joj zdušno, mada znam da laže;
kad mi se ko mladom, prostodušnom divi,
k'o nekom ko sveta ne poznaje lâže,

taštinu mi hrani sto me mladim smatra
premda dobro zna da moja mladost vene;
lažljiv jezik njen je vera mi i vatra,
istinu smo skrili: mi ljubimo sene.

Zašto ona svoje ne prizna mi laži?
I iskustvo zašto ja ne priznam svoje?
Privid poverenja ljudsku ljubav snaži:
u strasti se nikad godine ne broje.

           Jedno s drugim tako ležimo u laži,
          dok laskanjem slasnim laž nam sumnju blaži.


147

U groznici, moja ljubav večno žudi
Za otrovom koji bolest njenu snaži:
za truleži koja mučninu joj budi,
al' jedina žeđ joj kolebljivu taži.

Razum, mojoj žudnji lekar, već se ljuti
što s primenom znanja lekovitog čeka,
i okreće ledja; ja, očajan, slutim—
žudnja vodi smrti, i nema joj leka.

Od razuma bežim, pa bez nade bludim,
od nemira mutnog i bezumlja stradam,
govor me i misli odaju da ludim,
nesuvislo, mučno za istinom tragam—

             jer kleh se da blistaš u sjaju i moći,
             a crnja si, pakle, od najcrnje noći.

151

Premlada je ljubav da zna šta je savest,
a opet – svi znaju – ljubav savest rađa;
pa me, zloćo nežna, nemoj grehom zavest',
tad bi moji gresi bili tvoja građa.

Jer, ako me izdaš, tad izdaću i ja
plemeniti deo sebe svome telu:
čim u duši nada telesna zasija
da trijumf se bliži, meso hrli delu,

na ime ti raste, pokazuje na te -
svoj ponos, svoj zanos pobedničkog slada;
i žudi da bude do igračka za te,
u tvojem' da stoji, kraj tebe da pada.

           “Ljubav” zovem onu – dok savešću stradam –
           za čiju se ljubav uzdižem i padam.
 

Prepev: Danijela Kambasković-Sawers

Нема коментара:

Постави коментар