5. 8. 2014.

Rudolf Til, Pismo kao uvodna reč













RASPEVANE VIOLINE








* Elza Reger


Draga, poštovana gospođo Reger,




 ponovo me pitate kako napreduje knjiga o kompozitorima. Evo, mogu konačno da Vam odgovorim da sam na kraju svog osmogodišnjeg rada napisao "finiš". Učestvovali ste u tome i više nego što, možda, i slutite. Doduše, od muzičko-teoretskih studija koje ste u ono najteže doba tako revnosno podržavali, ostao je samo osnovni ton ovih biografija, ali on je ostao upravo zato što sam se neprestano prisećao Vašeg tako toplog priznanja koje ste odavali delima Vašeg muza - kako ste ih doživljavali samo svojim osećanjem, bez pravog racionalnog odnosa prema umetnosti, i upravo ste zato postali njegov najbolji slušalac, njegov najbolji kritiĉar.
 Pisao sam za one prijatelje muzike koji su takvi kao i Vi. Potrošio sam gotovo isto onoliko snage da svoje znanje zaboravim, koliko mi je trebalo da ga steknem. Ovo kolo muzičara činiće Vam se iz dana u dan sve ljudskije, sve životnije, sve sličnije nekom romanu. Znam da istorijske romane primate s nepoverenjem, ali Vas uveravam da možete bezrezervno da se uzdate u svaku pojedinost. Štaviše, i u dijalozima skoro da je svaka reč autentična, komponovao sam ih služeći se pismima ili memoarima.
 Stalna upotreba originalnih reči mojih junaka uticala je i na stil mog pisanja: gotovo ni o jednom životu nisam govorio u istom tonu; jedanput bih isticao dramatičan momenat, drugi put idiličan, onda bi se pojavili tragični akcenti, a nakon toga i humoristički ton koji posle kratkih anegdota prelazi u široku formu opisivanja.
 Kada bih govorio o jednom jedinom kompozitoru, a ne o čitavom nizu životnih sudbina, šema neshvaćenog genija ubrzo bi  postala dosadna; više nas zanimaju razlike nego zajedničke crte i umesto da damo jedinstvenu idealnu sliku muzičara, radije slikamo  pojedine karaktere. Uostalom, već sam materijal utiče na to da se svaki pojedinac prikaze u drukčijem svetlu: istraživaču koji vrši upoređivanja sve se jasnije otkriva boja svakog pojedinog karaktera. Tako nas anegdote o Betovenu i o Bramsu, koje su same po sebi slične, vode u pravcu dvaju suprotnih polova, u prvom slučaju do tragične usamljenosti, u drugom do zajednice koja zrači ljubavlju.
 Konačno, različitos. materijala odredila je čak i spoljnu strukturu ovih biografija: kod Šuberta tok njegovog života ne poklapa se s njegovim muzičkim razvojem; Grigovo poglavlje zahtevalo je sa svoje strane formu novele; razbacani detalji iz Šopenovog života, koji oskudeva u spoljnim doživljajima, grupisali su se prema tonskim rodovima; neobični Berliozovi pustolovni doživljaji upućuju nas, međutim, na tri interesne sfere od kojih se jedna još dalje cepa na tri koncentrična kruga ljubavnog života.
 Svoje delo oblikovao sam osluškujući duh koji struji iz samih izvora, pa se nadam da ću time da zadovoljim i Vaš poseban interes da delo, s jedne strane, bude prikaz, kako promenljivosti i mode muzičkih ideja, tako i ocena vrednosti tih ideja; taj zadatak sam, možda, bolje obavio na ovaj način nego što bi mi to pošlo za rukom u knjizi "Kulturna istorija muzike", koju ste želeli. Kratke marginalne beleške koje su uzete iz pisama, zatim doživljaji i nevolje mladih kompozitora dočaravaju nam, naime, kolorit vremena bolje nego opšti opisi. Kao neki snimci uz magnezijsko svetlo, te beleške dočaravaju duhovnu situaeiju prošlih epoha koje, inače,  poznajemo samo po građevinama, nameštaju i odevanju. Međutim, upravo je "duh vremena" ono što u istoriji najteže shvatamo, a da i ne govorimo o silama koje pokreću duše velikih ljudi.
 Zadovoljite se, sada, ovim što sam iz svega uspeo da dokučim i što sam nastojao da saopštim i dozvolite mi, draga moja prijateljice, da pod Betovenovu sliku, koju ste jednom posvetili svojom suzom, stavim Vaše ime.
 Sa zahvalnošću i poštovanjem
 Rudolf Til


Raspevane violine
Život velikih simfoničara

Нема коментара:

Постави коментар