11. 1. 2015.

Bertolt Breht




ČUJEM

Čujem,
Na trgovima se o meni priča da loše spavam,
Moji se neprijatelji, kažu, kuće,
Moje žene oblače svoje lepe haljine,
U mom predsoblju čekaju ljudi

Za koje se zna da su ljubazni prema nesrećnima.
Uskoro
Čuće se da više ništa ne jedem,
Ali da nosim nova odela,
A najgore je: i sam
Opažam da sam prema ljudima
Postao grublji.
_______________________________


ČESTO NOĆU SANJAM


Često noću sanjam da se više ne mogu
Zaradom svojom uzdržavati.
Stolove koje pravim ne treba
Niko u ovoj zemlji. Trgovci ribom govore
Kineski.
Moji najblizi rođaci
Gledaju me strano.
Žena s kojom sam sedam godina spavao
Uljudno me pozdravlja u hodniku
I smešeći se
Prolazi

_______________________________  

ISPITIVANJE DOBROG

Iskorači: čujemo
Da si dobar čovek.

Ne može te se kupiti, ali ni grom
Koji pogodi kuću
Ne može se kupiti.
Pridržavaš se onoga što kažeš.
Ali šta si rekao?
Iskren si, govoriš svoje mišljenje.
Ali kakvo je to mišljenje?
Hrabar si.
Protiv koga?
Mudar si.
Za koga?
Ne mariš za osobnu dobit.
Za čiju dobit onda mariš?
Dobar si prijatelj.
Jesi li takođe dobar prijatelj dobrim ljudima?

Slušaj nas: znamo
Da si naš neprijatelj. Zbog toga ćemo te
Sada staviti pred zid. Ali s obzirom na tvoje Zasluge i dobra svojstva
Stavićemo te pred dobar zid i ustreliti te
Dobrim metkom iz dobre puške i pokopati te
Dobrom lopatom u dobroj zemlji.


_______________________________


MASKA ZLOTVORA

Na mome zidu visi japanska rukotvorina
Od drveta, maska zlog demona, zlatno lakirana.
Pun saučešća gledam
Nabrekle žile na čelu koje pokazuju
Koliko je naporno zao biti.
_______________________________



MOJ BRAT JE BIO PILOT

Moj brat je bio pilot.
Jednog dana dobio je kartu
Spakovao je kofer i
otputovao na jug.
Moj brat je osvajač.
Našem narodu nedostaje prostor.
A osvojiti nebo i zemlju
naš je vekovni san.
Prostor koji je moj brat osvojio
leži u Kvaderama masivu
dug je metar i osamdeset
i dubok metar i pedeset.

________________________________

O UBOGOM B.B


Ja, Bertold Brecht, dolazim iz crnih šuma.
Moja  me majka unela u gradove
Dok sam ležao u njenom krilu. I hladnoća šuma
Ostaće u meni dok ne odumrem.
U asfaltnom sam gradu kod kuće. Od sama početka
Snabdeven posmrtnim sakramentom:
Novinama. I duvan. I rakija:
Nepovjerljiv i lenj i zadovoljan na kraju.
Prijazan sam s ljudima. Stavljam na glavu
Krut šešir po njihovu običaju.
Kažem: to su životinje koje sasvim posebno miriše
I kažem: ne mari, ja sam takva životinja.
U svoje prazne stolice – ljuljačke
Posadim s vremena na vreme pre podne nekoliko žena
I promatram ih bezbrižno i tiho im kažem:
U meni imate nekoga s kim ne možete računati.
Naveče okupljam oko sebe muškarce.
Oslovljavamo se tada s „džentlmen“ i spominjemo rad.
Oni drže noge na mom stolu
I kažu: ide nabolje. A ja ih ne pitam: kad?
Pred jutro, u sivu zoru, pišaju borovi
I njihova gamad, ptice, počinju vikati.
U to vreme ispijam svoju čašu u gradu i bacam
Od sebe opušak od cigarete i smireno zaspem.
Mi smo sedali, lakoumni naraštaj,
U kućama za koje se smatralo da su nerazorive
(Tako smo gradili dugačka zdanja otoka Manhattan
I tanke antene koje zabavljaju Atlantsko more.)
Od ovih gradova ostaće: onaj koji je kroz njih prošao, vetar!
Kuća veseli onoga ko jede: on je prazni žedno.
Mi znamo da smo privremeni
I nakon nas će doći: ništa što je vredno spomena.
Pri potresima koji će doći valjda neću
Dopustiti da mi se ugasi virdžinija u ogorčenju,
Ja, Bertolt Brecht, bačen u asfaltne gradove
Iz crnih šuma u rano doba moje majke.

_______________________________


O NEMAČKA,BLEDA MAJKO

“O Nemačka, bleda majko,
kako uprljana sediš među narodima,
među ukaljanima padaš u oči.
Najbedniji od tvojih sinova leži umlaćen.
Kad mu je glad bila velika,
drugi su tvoji sinovi digli ruku na njega.
To se raščulo.
U tvojoj kući urla laž,
a istina mora da ćuti. Je li tako?
Zašto te svuda hvale tlačitelji,
a potlačeni te okrivljuju?
Izrabljivani prstom ukazuju na tebe,
a izrabljivači hvale sistem
što je u tvojoj kući izmišljen.
A svi vide kako skrivaš skut svoje suknje,
krvav od krvi tvog najboljeg sina.
Kad slušaju govore što dopiru iz tvoje kuće
smeju se, ali ko te ugleda, maša se noža
kao da vidi haramiju.
O Nemačka, bleda majko,
ala su te udesili tvoji sinovi,
da među narodima sediš kao ruglo
ili kao užas.”
_______________________________



ONIMA KOJI ĆE SE RODITI POSLE NAS

Zaista,u mračnim vremenima živim!
Bezazlena reč je glupa.Vedro čelo
Znak je bešćutnosti.Taj,koji se smeje,
Samo još nije primio
Poraznu vest.
Kakva su to vremena, kad je
Razgovor o drveću gotovo zločin,
Jer uključuje šutnju o tolikim nedelima?(…)

 _______________________________




POHVALA REVOLUCIONARU

Kad se pojača tlačenje
Mnogi se obeshrabre.
No njegova hrabrost jača.
On organizira svoju borbu
Za paru nadnice, za vodu za čaj
I za vlast u zemlji.
On pita vlasništvo:
Odakle si?
On pita nazore:
Kome koristite?
Tamo gde se uvek Ćuti –
On će govoriti.
Tamo gde vlada tlačenje a govore o sudbini,
On će spomenuti imena.
Gde on sedne za stol –
Za sto seda nezadovoljstvo,
Jelo postaje loše
I pada u oči da je soba mala.
Tamo gde ga oteraju –
Odlazi pobuna, a odakle je oteran –
Nemir ipak ostaje.


_______________________________


POLITIČKA RAZMATRANJA

Na gradskom jezeru satima voze čun,
Ja to zaista gledam naprosto gađenja pun.
Voziti čun kada smo u dugovima do guše, i u prpi,
U ovakvoj državi – ta kako se to samo trpi!

Ja samo pušim, posmatram samo,
I mislim šta mislim, mislim: Napred samo,
Ovde sviraju čak usnu harmoniku – grehoto,
Svirati harmoniku, a zemlja stenje pod crnom sramotom!

Hladno razmišljam, svirajte samo, samo vozite čun vaš.
Pljujem ja na to, dalje me se ne tiče ništa baš.
Već nekoliko godina posmatram ja to nemo
I sasvim jasno vidim kamo to idemo.

Na Orknijskim ostrvima – to smo u knjizi ˝Od Pola do Pola˝ pročitali -
Stanovnici su živeli od toga što su sopstveno rublje prali.
Samo napred, radite tako dok još koja godina prođe,
Asirci i Vavilonci su čun vozili takođe.

_______________________________


PESMA MOJOJ MAJCI

Ne sećam se više njenog lica onakvog kakvo je bilo kad nije imala bolove. Umorno je sklanjala crne vlasi sa čela, koje beše suvonjavo,
I ruku joj još vidim kako to čini.
Dvadeset joj je zima pretilo, bezbrojne joj behu patnje, smrt je se stidela.
A onda je umrla, i nađoše dečije telo.
Odrasla je u šumi.
Umrla je među licima što su je odveć dugo gledala kako umire pa su otvrdla.
Oprostiše joj što je patila, ali je bludela među tim licima dok nije klonula.
Mnogi odlaze od nas, a mi ih ne zadržavamo.
Sve smo im rekli, ničega više ne beše između njih i nas,
Naša lica otvrdnuše na oproštaju.
A nismo rekli ono što je važno, nego smo škrtarili s neophodnim.
O, zašto ne kažemo ono što je važno, bilo bi to tako lako,
A zbog toga ćemo biti prokleti.
Lake su to reči bile, baš iza samih zuba, ispale su dok smo se smejali,
A guše nas u grlu.
Sad je moja majka umrla, juče, pred veče, 1. maja.
Nokti je više ne mogu iskopati iz zemlje.


___________________________


TEATARSKI KOMUNISTA 

Sa zumbulom u rupici kaputa
Na Kurfirstendamu
Mladić oseća
Prazninu sveta.
Na nužniku mu
Izgleda jasno: on
Sere u prazno

Umoran od rada
Svog oca,
On prlja kafane,
Iza novina
Opasno se smeška
On je taj što će ovaj
Svet razgaziti
Kao kravlju balegu.

Za 3000 maraka mesečno
Spreman je
Da režira bedu masa,
Za 100 maraka dnevno
Prikazaće vam
Nepravdu ovog sveta.

______________________________

Siromašniji školski drugovi iz predgrađa

Siromašniji školski drugovi u svojim tankim kaputima
Ujutro su uvek kasnili na čas
Jer su za svoje majke raznosili mleko ili novine.
Nastavnici su im,
Koreći ih, upisivali opomene.

Nisu imali zavežljaja sa užinom. Za vreme odmora
Pisali su u sveskama zadatke.
To je bilo zabranjeno. Odmor je
Za okrepljenje i jelo.

Kad nisu znali Ludolfov broj „pi“,
Nastavnici su ih pitali: Zašto
Ne ostaneš u brlogu iz koga dolaziš?
Ali to su oni znali.

Siromašnijim učenicima iz predgrađa
Obećavana su manja mesta u državnoj službi.
Zbog toga su u znoju lica svoga bubali sadržinu
Polovnih knjiga koje su kupili,
Naučili da nastavnicima ližu cipele i da
Preziru rođenu majku.

Skromna mesta siromašnijih učenika iz predgrađa
Ležala su ispod zemlje. Njihove kancelarijske stolice
Nisu imale sedišta. Njihovi vidici
Dopirali su do korenja kratkih biljaka. Zašto su ih terali
Da uče grčku gramatiku i Cezarove vojne pohode,
Formulu sulfata i broj „pi“?
U flandrijskim zajedničkim grobovima za koje su bili predodređeni
Šta im je trebalo drugo do
Malo kreča?

____________________________


LEŽAJ ZA NOĆ 

Čujem da u Njujorku
Na uglu 26. ulice i Brodveja
Za zimskih meseci svako veče stoji neki čovek
I beskućnicima što se tu okupljaju
Pribavlja ležaj za noć obraćajući se sa molbom prolaznicima.

Svet zbog toga neće postati drugačiji,
Odnosi među ljudima time se ne popravljaju,
Doba izrabljivanja time se ne skraćuje.
Ali nekolicina ljudi ima ležaj za noć,
Celu jednu noć neće biti na vetru,
Sneg njima namenjen padaće na ulicu.

Ne ispuštaj knjigu, čoveče koji ovo čitaš.

Nekolicina ljudi ima ležaj za noć,
Celu jednu noć neće biti na vetru,
Sneg njima namenjen padaće na ulicu.
Ali svet zbog toga neće postati drugačiji,
Odnosi među ljudima time se ne popravljaju,
Era izrabljivanja time se ne skraćuje.

__________________________

ĆUO SAM DA NEĆETE DA UČITE

Čuo sam da nećete ništa da učite,
Iz toga zaključujem: milioneri ste.
Budućnost vam je obezbeđena – ona je
Pred vama u sjaju. Vaši su se roditelji
Postarali da vam se noge
Ne spotaknu o kamen. Onda i ne moraš
Ništa učiti. Kakav si
Takav i ostani.

A ako bi i bilo teškoća, jer su vremena,
Kako sam čuo, ipak nesigurna,
Imaš svoje vođe, koji će ti tačno reći
Šta treba da radiš da vam bude dobro.
Oni su to napabirčili kod onih
Što znaju istine
Koje vrede za sva vremena
I recepte koji uvek pomažu.
Gde su toliki za tebe,
Ne moraš ni prstom da mrdneš.
Naravno, kad bi bilo drukčije,
Morao bi da učiš.

_________________________________

O JEDNOM SLIKARU

Neer Kas jaše na kamili kroz peščanu pustinju
i vodenim bojama slika zelenu urmenu palmu
(pod teškom mitraljeskom paljbom).

Rat je. Strašna nebesa su plavlja no obično.
Mnogo ih pada mrtvih u barsku travu.
Čovek može da ubija tamnopute muškarce. Uveče
može da ih slika. Ruke su im katkada čudne.

Neer Kas slika bledo nebo iznad Ganga na
jutarnjem vetru.
Sedam kulija drže mu platno: četrnaest kulija drže
Neera Kasa, koji je pio
zato što je nebo lepo.

Neer Kas noću spava na kamenju i psuje zato što je
ono oštro.
Ali on i to smatra lepim. (Uključivši psovanje.)
Voleo bi da ga slika.

Neer Kas slika ljubičasto nebo nad Pešavarom kao
belo: jer plave više nema u tubi.
Polako ga ždere sunce. Duša mu se zari.
Neer Kas stalno slika.

Na moru između Cejlona i Port Saida on slika na
unutrašnjem zidu starog jedrenjaka
svoju najlepšu sliku, u tri boje, pri svetlosti dva
brodska otvora.
Brod potom tone, on se spasava. Kas se ponosi slikom.
Nije bila za prodaju.

____________________________________

JA NEMAM NIŠTA PROTIV ALKESANDRA

Timur se, čujem, silno trudio da osvoji svet.
Ja ga ne razumem:
Uz malo rakije svet se zaboravi.
Ja nemam ništa protiv Aleksandra.
Samo,
Viđao sam i ljude za koje je
Veoma čudno,
Vrlo dostojno vašeg divljenja
Što su
Uopšte bili živi.
Veliki ljudi luče odviše znoja.
U svemu vidim samo dokaz
Da oni nisu mogli ostati sami
I pušiti
I piti
I tako dalje.
I mora da su bili odveć bedni
Da bi im bilo dovoljno
Da sede pored neke žene.

______________________________________
LEGENDA O MRTVOM VOJNIKU

Kad ni četvrtog proleća rat
Ni izgled za mir da dade,
Povuče vojnik konsekvence tad
I smrću hrabrih pade.

No ratu još ne beše kraj
Te caru dođe žao
Što mu je skončao vojnik taj:
Nekako rano mu pao.

Nad grobom leto žar lije svoj
I san vojnika nija,
Kad, jedne noći, izađe voj-
no-lekarska komisija.

Izađe na groblje vojna vlast
I svita svakolika,
Pa osvećenim ašovom začas
Iskopa mrtvog vojnika.

Lekar ga pregleda – bar što tad
Od njega beše još, jasno.
Vojnik je, reče, sposoban za rat –
Te izbeže opasnost.

Povedoše ga. On ide, nem.
Noć plava, puna sjaja.
Videle bi se, da ne smeta šlem,
Sve zvezde zavičaja.

I sasuše konjak ljut
U telo njegovo gnjilo,
Dve sestre s njime krenuše na put
I ženče, nago i milo.

A pošto od njega veje smrad,
Jedan pop nad njim jako
Kadionicom maše, rȁd
Da vojnik ne smrdi tako.

Napred muzika – bum-tara-tȁ! –
Marš neki veseo svira,
A vojnik – jer to jedino zna –
Odsečno, oštro maršira.

Dva bolničara, ko na bal,
Vode ga među ljude;
Drže ga da im ne padne u kal,
Jerbo to ne sme da bude.

Mrtvačku košulju, belu ko sneg,
Behu mu prebojili
U crno-belo-crven steg!
Sav gad su njime skrili.

Jedan gospodin u fraku, sed,
Napred je koračao.
Ko pravi Nemac, on je red
I svoju dužnost znao.

Drumom utonulim u mrak
Povorka s muzikom žuri,
U njoj tetura vojnik, lak
Ko pahulja u buri.

Mauču mačke, laju psi,
Cijuču miši kraj plota:
Neće da budu Francuzi zli,
Jerbo je to sramota.

Kad ih kroz sela vodi put,
Skup žena sve se gura,
Stabla se svijaju, mesec sja žut,
Svi samo kliču: „Ura!“

I „Zbogom!“, „Srećno!“, tam-ta-ram!
Žena. Pop. Pas, po strani.
Međ njima mrtvi vojnik, sam,
Ko neki majmun pjani.

A dok prolaze selima, gle,
I ne vidi ga niko:
Sve viče „ura“, dernja se sve,
Oko njega ih toliko!

Svi oko njega! Cika, jek!
Svi uza nj plešu! Jezde!
On bi se ozgo video tek,
Al’ gore – samo su zvezde.

Ni zvezde nisu gore – sat
Rujne je zore veće,
A vojnik – takav mu nauk dat –
U smrt junačku kreće.


_______________________________

REŠENJE



Posle ustanka 17. juna,
Sekretar Udruženja književnika naredio je
Da se u Staljinovoj aleji dele leci
U kojima se moglo pročitati da je narod
Proigrao poverenje vlade.
I da ga može povratiti samo
Udvostručenim radom. Ne bi li
Ipak bilo jednostavnije da vlada
Raspusti narod i
Izabere drugi?

____________________________

ZADOVOLJSTVA


Prvi pogled kroz prozor ujutro,
Ponovo pronađena stara knjiga,
Oduševljena lica,
Sneg, smena godišnjih doba,
Novine,
Pas,
Dijalektika,
Tuširati se, plivati,
Stara muzika,
Udobne cipele,
Shvatati,
Nova muzika,
Pisati, saditi,
Putovati,
Pevati,
Biti ljubazan.


Нема коментара:

Постави коментар