10. 9. 2010.

Ivan Turgenjev Mariji Savinoj





 


Ivan Turgenjev glumici Mariji Savinoj,

1878.

...Mislim o tebi...i mnogo drugih uspomena i slika iskrsava preda mnom-i svuda si ti,
na svim putevima svog života srećem tebe...

...Niski zidovi male udobne sobice dele nas od celog sveta...Sami smo, sami na celom svetu, osim nas dvoje ne postoji više ništa živo; iza ovih prijateljskih zidova mrak je i smrt i pustoš. Ne vije to
vetar, ne lije to pljusak, nego to jadikuje i stenje Haos i plaču njegove slepe oči. A kod nas je tišina i svetlo, i toplina i radost; nešto veselo, nešto detinje nevino kao leptir-prše oko nas; mi se priljubili
jedno uz drugo, prislonili glavu do glave pa čitamo lepu knjigu; osećam kako kuca tanka žilica u tvojoj nežnoj slepočnici, čujem kako živiš, a ti čujes kako živim ja...tvoj smešak rađa se meni na licu pre nego tebi, odgovaraš ćutke na moje pitanje bez reči..Tvoje misli i moje misli dva su krila iste ptice koja je potonula u nebesko plavetnilo...


...O nezaboravne oči! U koga,kamo ste upravljene sada? Ko prima u svoju dušu Vaš pogled?...


________________________________





Spasko, početak leta, 1880.



Mila Marija Gavrilovna, ipak ovo ne liči ni na šta. Već je treći dan kako je u Spaskom božanstveno vreme, od jutra do večeri šetam u parku ili sedim na terasi i trudim se da mislim, razmišljam o raznim stvarima, a negde duboko, na dnu duše, neprestano zvuči jedna ista nota.
Meni se čini da razmišljam o godišnjici Puškinove smrti i najednom uočavam da moje usne šapuću: „Kako bismo noć proveli... i šta bi bilo potom? A, Bog će to znati!“ i odmah uz to dolazi saznanje da to nikad neće biti i da ću ja u neznani kraj, bez uspomene na nešto što nikada nisam osetio.
Meni se zbog nečega čini da se mi nikada nećemo videti: u vaše putovanje u inostranstvo nisam verovao i ne verujem, ove zime neću doći u Petrograd, i vi pogrešno korite sebe što me nazivate svojim grehom. Avaj! Ja to nikad neću biti.
Ako se možda i vidimo, posle dve-tri godine, ja ću već sasvim ostariti, vi ćete krenuti određenim putem vašeg života i od pređašnjeg neće ostati ništa. Za vas, ni po jada, sav život je pred vama, a moj - iza mene.
Taj čas u vagonu, kad sam se osetio skoro kao dvadesetogodišnji mladić, bio je poslednji plamičak kandila koje se gasi. Teško mi je da objasnim samom sebi koje ste osećanje probudili u meni. Jesam li se u vas zaljubio, ne znam: ranije je to kod mene bivalo drukčije. Ta neodoljiva čežnja za spajanjem, za osvajanjem, za predavanjem sebe kada se čak i čulnost gubi u nekoj tananoj vatri. Verovatno, ja govorim koješta, no bio bih neizrecivo srećan kad bih ... kad bih...
A sada, kad znam da to ne može biti, ne mogu reći da sam nesrećan, čak ne osećam neku naročitu melanholiju, ali mnogo mi je žao što je ona volšebna noć izgubljena zauvek, ne dodirnuvši me svojim krilom. Žalim zbog sebe, a smem dodati, i zbog vas, jer sam uveren da ni vi ne biste zaboravili tu sreću koju biste dali meni.
Ne bih vam pisao sve ovo kad ne bih osećao da je ovo pismo oproštajno. I ne u tom smislu da će se naša prepiska prekinuti - o ne, ja se nadam da ćemo mi često razmenjivati misli: ali vrata koja su se bila upola otvorila, ta vrata iza kojih se nagađalo nešto tajanstveno, čudesno, zatvorila su se za svagda.
No, sada dosta o tome. Bilo je... (ili nije bilo) i otišlo u nepovrat. Sve mi to ne smeta da vam poželim sve najbolje na svetu i da u mislima ljubim vaše drage ruke. Na ovo pismo ne morate da odgovorite, a na prethodno odgovorite.
Vaš I. Turgenjev
P.S. Molim vas da se ne uznemiravate zbog budućnosti. Ovakvo pismo vi više nećete dobiti.


_________________________________________

 

Нема коментара:

Постави коментар