11. 2. 2017.

Uspon i pad F. Skota Ficdžeralda




Dušan Veselinović

Frensis Skot Ficdžerald nije bio priznat kao talentovani pisac u svoje vreme. Retki su ga gledali kao ozbiljnog autora, dok su drugi smatrali da vrednuje lenjost i moralni pad. Napisao je četiri romana, peti ostavio nedovršen, i 178 kratkih priča. Svrstan je u „Izgubljenu generaciju“ (Lost Generation), koja je bila zastupljena u javnom životu dvadesetih godina prošlog veka, zajedno sa Hemingvejem, Vulfom, Foknerom, T. S. Eliotom. Bio je veliki sanjar. Za života je najviše želeo da bude uspešan i poštovan. Danas je poznatiji nego što bi to ikad mogao da zamisli, zahvaljujući kasnijim piscima koji su prepoznali dublju moralnu temu u njegovim radovima. Ficdžeraldova dela ispunjava određeni senzibilitet koji se razlikovao od ostalih tadašnjih pisaca. Posedovao je nesvakidašnju sposobnost da bude učesnik visokog života koji je opisivao, kao i njegov posmatrač. Bio je zainteresovan za ljubav, čežnju, privatni život ljudi u SAD. Predstavlja veliku inspiraciju i podstrek za mnoge ženske i muške pisce. Prema mišljenju mnogih autora, F. Skot Ficdžerald je najbolji pisac 20. veka.



RANI RADOVI, FAKULTET I ZELDA

Rođen je kao Frensis Skot Ki Ficdžerald 24. septembra 1896. godine, u Sent Polu (Saint Paul), drugom najneseljenijem gradu u Minesoti, SAD. Prema zabeleženim rečima onih koji su ga poznavali, Ficdžerald je bio bistar, zgodan i ambiciozan mladić. Ponos i dika svojih roditelja, a pogotovo majke Meri. Pohađao je Akademiju u svom rodnom gradu. Kad je imao 13 godina, objavljena mu je prva kratka, detektivska priča u školskim novinama. Kad je imao 16 godina, roditelji su ga upisali u srednju školu (Newman School), prestižnu katoličku školu u Nju Džerziju. Tamo je upoznao oca Sigurnija Feja koji je primetio dečakov talenat u pisanoj reči i ohrabrio ga da se oproba u književnoj umetnosti.

Nakon diplomiranja, Frensis je odlučio da ostane u Nju Džerziju gde se upisao na fakultet Prinston kako bi dalje razvijao svoju umetničku stranu. U to vreme je pisao scenarija za Prinstonove mjuzikle i kratke priče za humoristički magazin Princeton Tiger, kao i za Nassau Literary Magazine. Kasnijih godina, u jednom svom intervjuu je rekao da nije nastavio da piše mjuzikle jer nije hteo da zabavlja ljude, već da im priđe na prihvatljiviji način. Budući da se potpuno posvetio pisanju, napustio je fakultet posle tri godine i pristupio vojsci. Kao drugi poručnik u pešadiji, bio je prebačen u kamp u Alabami. Tu je upoznao i zaljubio se u osamnaestogodišnju Zeldu Sejr, ćerku vrhovnog sudije. Ubrzo ju je pitao da se venčaju, ali je ona to odbila sve dok ne bude imao dovoljno novca da je izdržava. Nakon završetka Prvog svetskog rata 1918. godine, Ficdžerald se preselio u Njujork kako bi našao posao i zaradio novac. Međutim, vratio se u Sent Pol posle nekoliko meseci kako bi napisao svoj prvi roman.

 Zelda i F. Skot Ficdžerald


PRVI ROMANI I BOGATSTVO PREKO NOĆI

Roman „Ova strana raja“ (This Side of Paradise) je većinski autobiografska priča o ljubavi i pohlepi, centrirana oko ambicioznog mladića Ejmorija Blejna koji se zaljubljuje i biva odbijen od dve devojke iz više klase. Knjiga je objavljena 1920. godine i dobila veoma pozitivne kritike. Postala je bestseler prodat u preko 50 hiljada primeraka. Ficdžerald je u svojoj dvadeset i četvrtoj godini postao jedan od najobećavajućih mladih pisaca SAD. Sedam dana posle objave romana, Frensis je ponovo pitao Zeldu da se uda za njega. Ovaj put je pristala. Venčali su se u Njujorku i godinu dana kasnije dobili ćerku Franses Skot Ficdžerlad – Skoti.


                                                                 sa ćerkom Skoti

Kako mu je roman doneo mnogo novca, Frensis Skot Ficdžerald je brzo prihvatio ekstravagantni život, produbljujući svoju potrebu za alkoholom i velikim prihodima. Takav način života mu je doneo reputaciju plejboja i umanjivao zvanje ozbiljnog pisca. Ranih dvadesetih godina, dodatno je izdržavao svoju porodicu pišući kratke priče za listove The Saturday Evening Post i Esquire. Tih godina je objavio i dve zbirke kratkih priča Flappers and Philosophers (1921) i Tales Of The Jazz Age (1922). Po njegovoj priči „Neobičan slučaj Bendžamina Batona“ napravljen je i hvaljeni igrani film 2008. godine, sa Bredom Pitom i Kejt Blanšet u glavnim ulogama.




DŽEZ ERA I VELIKI GETSBI

Godine 1922. objavio je svoj drugi roman „Lepi i prokleti“ (The Beautiful and the Damned), priču o problematičnom braku Entonija i Glorije Pač. Knjiga mu je dodatno učvrstila uspeh i slavu i donela status hroničara i satiričara kulture bogatstva i visokog života, koja je vladala dvadesetih godina prošlog veka pod nazivom „Džez era“ (Jazz age). Ficdžerald je pisao – To je bilo doba čuda, doba umetnosti, doba neumerenosti i satire.

Porodica se 1924. godine preselila u Francusku kako bi F. Skot našao inspiraciju i povećao svoju kreativnost. Najviše vremena su provodili u Parizu i na Azurnoj obali. Tokom leta i jeseni te godine napisao je svoj treći roman „Veliki Getsbi“ (The Great Gatsby). Objavljen 1925. godine, priču narativno pripoveda Nik Karavej, momak iz srednje klase koji se seli na Long Ajland u prvu kuću pored palate bogatog i misterioznog Džeja Getsbija. Radnja romana se bazira na neobičnom prijateljstvu dva glavna junaka i Getsbijevoj zaljubljenosti u udatu ženu po imenu Dejzi. Zbog prelepih, jedinstvenih opisa „Džez ere“, kritike materijalizma, ljubavi i „američkog sna“, „Veliki Getsbi“ predstavlja, prema mišljenju mnogih, Ficdžeraldovo najbolje literarno delo. Iako je knjiga bila široko prihvaćena kad je izdata, tek je 50-ih i 60-ih godina prošlog veka, dugo posle Ficdžeraldove smrti, dobila status verodostojnog portreta „Burnih dvadesetih“ (The Roaring Twenties) i jedne od najboljih američkih knjiga ikada.



DEPRESIJA, ALKOHOL I BURNI BRAK

Posle „Velikog Getsbija“, život F. Skota Ficdžeralda je počeo da ide silaznim putem. Odao se alkoholu zbog kog je često imao dugačke literarne blokade. Gledao je kako njegovi prijatelji, pisci poput Hemingveja, postaju uspešniji dok on stoji u mestu. Njegova žena Zelda je imala psihičkih problema i porodica se, kasnih dvadesetih, često selila iz Francuske u SAD i obratno. Godine 1930. Zelda je na kratko bila primljena u mentalnu kliniku u Švajcarskoj. Kad se porodica vratila u SAD 1931. godine, ponovo je doživela mentalni slom i primljena u mentalnu bolnicu u Baltimoru, u Merilendu. Kritičari se većinski slažu da je Ficdžeraldov rani uspeh oštetio njegov privatni život. Svoj fizički i duhovni kolaps iskreno je opisao u dugačkom eseju The Crack-Up iz 1936. godine.




Posle nekoliko godina pauze u pisanju, Frensis Skot je objavio svoj četvrti roman „Nežna je noć“ (Tender Is The Night) 1934. godine. Roman govori o američkom psihijatru koji živi u Parizu i njegovom burnom braku sa bogatom pacijentkinjom. Mnogi autori su smatrali da je Ficdžerald u ovoj knjizi opisao svoj burni život sa Zeldom. Budući da je takođe bila pisac, Zelda je u jednoj mentalnoj ustanovi napisala svoj jedini roman „Sačuvaj mi valcer“ (Save Me The Waltz), svoju verziju njihovog intimnog odnosa, zbog koje je F. Skot pobesneo i više puta prepravljao svoj roman. Čak je naterao Zeldu da prepravi i svoje delo. Po uspehu, ova Ficdžeraldova knjiga nije mogla da se poredi sa njegovim prethodnim romanom. Bila je objavljena tokom Velike depresije u SAD kada ljudi nisu bili zainteresovani za Jazz age žurke. Iako je bila komercijalni neuspeh, danas se smatra za jedan od najboljih romana američke literature.




SMRT

Naredne godine F. Skot je proveo u alkoholnom i depresivnom stanju, da bi 1937. godine pokušao da oživi svoju karijeru scenariste i pripovedača. Preselio se u Holivud gde je postigao skromni uspeh za svoj doprinos. Budući da je sa svojom suprugom Zeldom imao problema veći deo braka, počeo je da živi sa svojom ljubavnicom Šilom Grejem, dok je Zelda živela po duševnim bolnicama. Počeo je da piše svoj peti, i poslednji, roman „Poslednji tajkun“ (The Love of the Last Tycoon) 1939. godine. Napisao je više od polovine romana, nakon čega je umro od srčanog udara u Holivudu 21. decembra 1940. godine. Zelda je umrla 1948. godine u požaru koji je izbio u duševnoj bolnici u Ešvilu, u Severnoj Karolini. Po želji njihove ćerke Skoti, bračni par Ficdžerlad je sahranjen na groblju Sveta Marija u gradu Rokvil, u Merilendu gde i danas počivaju.

Frensis Skot Ficdžerald je umro verujući da je gubitnik. Tokom njegovog života, nijedno od njegovih dela nije dobilo ništa više od skromnog komercijalnog i kritičkog uspeha. Međutim, posle njegove smrti, Ficdžerald je dobio zvanje eminentnog američkog pisca, skoro sasvim zahvaljujući „Velikom Getsbiju“ koji je postao lektira za svakog američkog đaka. Po ovom delu snimljeni su mnogi igrani filmovi, od kojih su dva holivudska najpoznatija. Jedan 1974. godine sa Robertom Redfordom i Miom Farou, a drugi 2013. godine sa Leonardom Dikapriom i Keri Muligan u glavnim ulogama.

izvor 



Нема коментара:

Постави коментар