26. 5. 2017.

Deniz Levertov, poezija




POREMEĆAJ

Pošto sam sebi odsekla ruke
i kad su mi porasle nove
nešto za čim su moje bivše ruke žudele
došlo je da traži da bude grljeno


i pošto su moje iščupane oči
uvenule, i kad su porasle nove


nešto za čim su moje prethodne ruke plakale
došlo je da traži da bude oplakano.




RAZGOVORI U TAMI

Živimo u istoriji, kažu jedni.
Mi smo muve na Levijatanovoj koži, govore drugi.

U svakom slučaju, pričaju jedni,
strahovi i gubici.

I među gubicima, smatraju drugi,
posebna mesta na koja vode naši putevi.

Naše smrti, kažu jedni.
Tako je, govore drugi,
To će sada biti masovna smrt.

Masovne grobnice, pričaju jedni, nisu ništa novo.
Ne, smatraju drugi, ovaj put neće biti grobova,
svi će mrtvi ležati tamo gde su pali.

Osim onih, kažu jedni, koji sagore i pretvore se u pepeo.
I koje raznesu vatreni vetrovi, pričaju drugi.

Kako možemo da živimo sa ovim strahom? pitaju jedni.
Iz dana u dan, odgovaraju drugi.

I dalje želim da vidim, kažu prvi,
kuda vodi moj put.

I dalje želim da živim, kažu drugi, ali, gde ću živeti
kad nestane svet?





ŽIVETI


Plamen je u listu i vlati trave
tako zelen čini se
da je svako leto poslednje leto.

Vetar duva i lišće
drhti na suncu
kao da je svaki dan poslednji dan.

Crveni gušter
tako hladan i tako
neoprezan, sanjiv

mrda svojim tananim nožicama
i dugim repom. Držim
šaku otvorenu da može da ode.

Kao da je svaki minut poslednji minut.


LJUDI U NOĆI


Noć koja preseca između tebe i tebe
i tebe i tebe i tebe
i mene: raskida nas čovek koji na laktovima
puzi kroz gomilu. Nećemo
tražiti jedno drugog, niti
odlutati, svako za sebe, nećemo posmatrati
sporu gomilu. Među sporednim atrakcijama
ispod filmskih reklama,
slika sastavljenih od milion svetala,
divovi koji se pokreću i iznova kreću
ponovo, iznad oblaka od gustog mirisa,
rasporenih, pečenih kestenova

Nećemo otići ni u nečiji stan, tvoj
ili tvoj, kako bismo pronašli
nekog ko sedi u tami:
ko je to, zapravo? Pališ svetla
da vidiš: znaš mu ime ali
ko je to?
Ne želiš da vidiš.

Fluorescentno svetlo mutno treperi, predah.
Ti zapovedaš. Ono grabi
svaku glavu i drži je
za kosu, masku po masku.

Ti i ti i ja ponavljam
gestove onda kada reči
greše i govor
i govor, smeh, kažem
„ja“ i „ja“
misleći „bilo ko“.

Niko.


prevod: Nikola Todorović
izvor

SLAVNI PRECI 


Rabin
Severne Belorusije
u svojoj mladosti beše sklon
da uči jezik ptica jer ga
nije zanimalo ono spoljašnje;
i pored toga, kad je ostario,
utvrđeno je da ih je ipak razumeo
dok ih je dobro slušao, i kao što je rečeno, 'molio se
s klupom i podom.' Koristio je
ono sto beše u ruci - kao sto je činio
Ejndžel Džons iz Molda, čije su meditacije
bile ušivene u kapute i pantalone.
Dakle, zamišljajući da je neko uže
i dalje zategnuto između mene i njih, htela bih
da stvorim pesme, neposredne kao ono što ptice kažu,
tvrde kao pod, zvučne kao klupa,
tajanstvene kao ona tišina kada krojač
zaustavi svoju iglu u vazduhu.


NEDELJA POPODNE 


Posle prve pričesti
i banketa gde su jele mango i
svadbenu tortu, mlade kćeri
trgovca kafom prilegle su
za vreme duge sieste i njihove bele haljine
ležale su kraj njih u tišini
a beli velovi im leteli
u snovima kao što muve zuje.
Ali kako je to popodne
bilo do kraja žarko, ustale su
i trčale po susedstvu između napola sagrađenih vila
živahno, živahno šutirajući košarkašku loptu, noseći
druge nove haljine, od krvavocrvenog somota.


BURMA 


Moja burma leži u korpi
kao da je na dnu bunara.
Ništa neće doći da pomogne
da se i na moj prst opet upeca.
Leži
među ključevima od bivše kuće,
s ekserima sto čekaju da ih potraže
i u neki od zidova zakucaju,
s telefonskim brojevima pored kojih nema imena,
s beskorisnim spajalicama za hartiju.
Ona se ne može
dati na dar jer, plašim se, doneće nesreću.
Nije
na prodaju jer brak je nekada dobar bio,
pa ipak i to vreme je prošlo.
Može li kakav zanatlija
da na nju stavi dragulje, pretvori je
u sjajni prsten koji niko ne može da uzme
za svečanu veridbu ili kako bi dao obećanje
kojeg će se pridržavati dok god bude živ? Da ga pretvori
u jednostavan poklon što ga kao prijatelj možeš dati?

Izvornik: Mostovi 110

Preveo Milan Đorđević



Нема коментара:

Постави коментар