7. 11. 2017.

Paul Celan, poezija





(Todesfuge, 1945) 

Crno mleko zore pijemo ga uveče
pijemo ga u podne i izjutra pijemo ga noću
pijemo i pijemo
kopamo grob u vazduhu tu nije tesno

U kući živi čovek sa zmijama se igra piše
on piše kada se smrači u Nemačku tvoja kosa od zlata Margareto
to piše i izlazi pred kuću i svetlucaju zvezde zviždi svojim psima da priđu
on zviždi Jevrejima da izađu hajde kopajte grob u zemlji
naređuje nam a sad muziku za ples

Crno mleko zore pijemo te noću
pijemo te izjutra i u podne pijemo te uveče
pijemo i pijemo

U kući živi čovek sa zmijama se igra piše
on piše kad se smrači u Nemačku tvoja kosa od zlata Margareto
Tvoja kosa od pepela Sulamko kopamo grob od vazduhu tu nije tesno
On viče zabodite dublje u zemlju a vi drugi pevajte i svirajte
hvata se za gvožđe u opasaču vitla njime njegove oči su plave
zabodite dublje ašove vi drugi dalje muziku za ples

Crno mleko zore pijemo te noću
pijemo te u podne i izjutra pijemo te uveče
pijemo i pijemo

U kući živi čovek tvoja kosa od zlata Margareto
tvoja kosa od pepela Sulamko sa zmijama se igra
Viče svirajte umilnije tu smrt smrt je majstor iz Nemačke
on viče zagudite dublje na violinama pa ćete se vinuti u vazduh kao dim
pa ćete imati grob u oblacima tamo vam neće biti tesno

Crno mleko zore pijemo te noću
pijemo te u podne smrt je majstor iz Nemačke
pijemo te uveče i izjutra pijemo i pijemo
smrt je majstor iz Nemačke njegovo oko je plavo
olovnim zrnom te pogađa zanavek te pogađa
u kući živi čovek tvoja kosa od zlata Margareto
huška svoje pse na nas poklanja nam u vazduhu grob
sa zmijama se igra i sneva smrt je majstor iz Nemačke
tvoja kosa od zlata Margareto
tvoja kosa od pepela Sulamko

preveo Zlatko Krasni


o autoru


http://www.pionirovglasnik.com/print.php?content=339






TAMNO OKO RUJNA

Kamen-kaciga vreme. A sve bujnije naviru
kovrdže boli uokolo lepog lica zemlje,
pijane jabuke, osmeđene dahom
grešničke jedne izreke: lepe i odbojne igri
koju igraju u lošem odrazu
svoje budućnosti.

Kesten cvate po drugi put:
znak sirotinjski raspaljene nade
narednim povratkom
Oriona: jasno ozvezdani žar
slepih prijatelja neba
poziva ga prema gore.

Nadomak vratima sna, neskriveno
jedno se usamljeno oko trza.
Dosta mu je znati
ono što se zbiva svaki dan:
na prozoru Istoka
noću mu se pričinjava izdužena
lutalica - senka čuvstva.

U vlagu njenog oka ti uranjaš svoj mač.

ŠANSONA O JEDNOJ DAMI U SJENI

Kad Šutljivica odrubi glave tulipanima:
Ko dobija?
Ko gubi?
Ko ide na prozor?
Ko prvi kaže njeno ime?

Ima jedan koji nosi moje kose.
On ih nosi kao što se mrtve nosi u svojim rukama.
On ih nosi kao što nebo nosilo je one godine
kad sam ljubio?
On ih iz taštine nosi tako.

Taj dobija.
Taj ne gubi.
Taj ne ide k prozoru.
Taj ne govori njeno ime.

Jedan je koji ima moje oči.
Ima ih otkad se portali zatvaraju.
Nosi ih na prstu kao prsten.
Nosi ih kao krhotine zadovoljstva i safira:
on beše već mojim bratom u jesen,
on već broji dane i noći.

Taj dobija.
Taj ne gubi.
Taj ne ide k prozoru.
Taj posljednje govori njeno ime.

Ima jedan koji ima ono što sam ja rekao.
On to nosi pod rukom kao svežanj.
On to nosi kao sat na tornju što nosi svoj najlošiji sat.
On to nosi od praga do praga, on to ne odbacuje.

Taj ne dobija.
Taj gubi.
Taj ide k prozoru.
Taj prvo govori njeno ime.

Taj, s tulipanima, bit će obezglavljen.

POHVALA DALJINI

U izvoru tvojih očiju
žive vrše ribara poludelog mora.
U izvoru tvojih očiju
more drži svoju reč.

Ja onde bacam
srce koje je boravilo kod ljudi,
ojeću koju nosio sam i sjaj jedne zakletve:

Najtamnije na dnu tamnog, ja sam ogoleniji.
Ja nisam, no samo jednom otpadnik, pouzdan.
Ja sam ti, kad sam ja.

U izvoru tvojih očiju
ja odeljujem san od otimačine.

Jedna vrša u svoje petlje ulovila je jednu vršu:
mi se razdvajamo spetljani.

U izvoru tvojih očiju
jedan obešeni davi svoj konopac.

KASNO I DUBOKO

Zla kao zlatna reč počinje ova noć.
Mi jedemo jabuke nemih.
Mi stvaramo jedno delo koje se rado prepušta
svojoj zvezdi;
u jeseni naših lipa mi stojimo kao misaono
crvenilo zastava,
plameni gosti s juga.
Mi zaklinjemo po Kristu Novom pridružiti
prašinu prašini,
pticu lutaličinoj cipeli,
naše srce jednim sepenicama u vodi.
Mi zaklinjemo  svetu svete zakletve peska,
mi ih rado zaklinjemo,
mi ih zaklinjemo snažnim glasom s krovova usnulosti
bez snova i vitlamo belu kosu vremena…

Oni kriče: blasfema!

Ima dugo vremena da mi to znamo.
Dugo vremena da mi znamo to, i šta onda?

Vi meljete u mlinovima smrti belo brašno Obećanja,
vi to predlažete našoj braći i sestrama -

Mi vitlamo belim kosama vremena.

Vi nas pozivate na red: blasfema!
Mi to dobro znamo,
da greh padne na nas.
Da padne na nas greh svih znakova upozorenja,
da dođe grgoljajuće more,
udar vetra oklopljen zlovoljom povratka,
dan sastavljen od ponoći,
da dođe ono što nikad nije bilo.

Da dođe jedan čovek iz groba.

KORONA

Jesen mi iz ruke jede svoje lišće: mi
smo prijatelji.
Mi oslobađamo vreme iz orahove ljuske i učimo
ga hodati:
vreme se vraća u ljusku.

U ogledalu nedelja je,
u snu je usnuli,
usta govore istinito.

Moje oko silazi prema polovilu ljubljene:
gledamo se,
govorimo iz tame,
volimo se kao san i pamćenje,
spavamo kao vino u školjkama,
kao more u zraci krvi iz lune.

Mi smo onde upleteni u prozor, oni nas gledaju
s ulice:
vreme je, nek’ se zna!
Vreme je da se kamen najzad pusti procvetati,
da neprekidno srce kuca.
Vreme je da nastane vreme.

Vreme je.


Paul Celan

Preveo Tomislav Dretar
izvor 


PREBROJ BADEME


Prebroj bademe,
prebroj što beše gorko i što te je držalo budnu,
pribroj tome i mene:


Tražio sam tvoje oko kad si ga otvorila
i kad te niko nije pogledao,
preo sam onu potajnu nit
niz koju je rosa što si je mislila
klizila ka krčazima
čuvanim izrekom koja ne nađe
ni do čijeg srca put.



Onde si tek sasvim stupila u ime koje ti pripada,
koračala si ka sebi pouzdanim korakom,
njihali su se slobodno čekići
u zvoniku tvoga ćutanja,
što uhvati sluhom to ti pride,
što beše mrtvo zagrli i tebe,
i tako ste utroje pošli kroz veče.



Načini me gorkim.
Pribroj me bademima.



NIJE TO VIŠE

ona
težina uronjena
kadšto s tobom
u sat. Neka je
druga.

To je uteg što zadržava prazninu
koja s tobom
pošla bi.
Nema, kao ni ti, imena. Možda
ste isto. Možda
ćeš jednom tako zvati
i mene.



BANKET

Nek' noć bude prazna od boca u visokom gredovlju
kušnje,
nek' prag bude preoran zubima, iznenadni gnjev
posijan prije jutra:
niknut će nam bez sumnje još jedna visoka pjena,
prije nego mlin oni su ovdje,
dolaze naći kod nas suzdržljivo žito za svoj spori
točak…

Pod otrovanim nebesima drugi fetusi su nesumnjivo
više riđi,
i san drukčije unovčen nego ovdje, gdje mi
kockamo u sreću,
nego ovdje gdje se razmjenjuju u tami zaborav
i čudo,
gdje sve vrijedi tek jedan sat potom se sa
zadovoljstvom od nas popljuje,
bačeno u svjetlosne kovčege u lakomu vodu
prozora
bukne na cesti ljudskoj, za slavu
oblaka!

Od tada pokrivajte se ogrtačima i uspnite sa mnom
na stolove:
kako bi drukčije moglo se još spavati nego stojeći,
usred kaleža?
u čije još zdravlje ispijamo mi snove,
ako ne za spori točak?






NEĆE DOĆI, NEĆE NAS POLOŽITI SUVE


Svetli
kamenovi idu kroz vazduh, svetlo-
beli,
svetlo-
nosci.

Ne žele
da se spuste, da padnu,
da pogode. Uzdižu
se,
kao neznatne
divlje ruže, tako se otvaraju,
lebde
ka tebi, tebi moja tiha,
moja istinita :

vidim te, bereš ih mojim
novim, mojim
sveopštim rukama, stavljaš ih
u drugo svetlo, koje niko
ne treba da oplače niti da imenuje.

Drvo bačeno, na putevima daha,
tako leti krilo-
moćno,
istinito. Na
zvezdanim
stazama, odlomcima
svetovaljubljeno, zrnevljem
vremena ranjeno, prašinom vremena, o-
sirotelos vama,
kamičci, o-
patuljeni,
prisiljeni, u-
ništeni,
prebačeni i odbačeni,
sami sebi rima,-
tako
doleće, tako se
vraća i dolazi kući,
za otkucaj srca, za hiljadu leta
da odahne kao
jedina kazaljka u krugu,
ta jedna duša,
što svoju
dušu
opisa,
što jednu
dušu
označava brojem.


TREPETLIKA


Jedna reč,
za koju sam te rado izgubio:
reč
Nikada.

Bila je to,
i ponekad si znala,
bila je to
sloboda.
Mi smo plivali.

Znaš li još da sam pevao?
S trepetlikom sam pevao, kormilom.
Mi smo plivali.

Znaš li još da si ti plivala?
Otvorena ležala si preda mnom,
ležala, ležala
preda mnom
pred mojom
šikljajućom dušom
Ja sam plivao za nas dvoje. Nisam plivao.
Trepetlika je plivala.

Da li je plivala? Bila je
lokva naokolo. Bila je beskrajna bara.
Crna i beskrajna, tako je visila,
tako je visila od sveta nadole.

Znaš li još da sam pevao?
Taj -
o taj drift.

Nikada. Od sveta nadole. Nisam pevao. Otvorena
ležala si mi pred
putujućom dušom.



AHILEJEV TRIJUMF

U priči o Patroklu
Niko ne preživljava, čak ni Ahil
Koji je gotovo bio bog.
Patrokle mu je naličio, nosili su
Isti oklop.
Uvek u ovim prijateljstvima
Jedan služi drugog, jedan je manje od drugog,
Hijerarhija
Je uvek prisutna, mada se legendama
Ne može verovati –
Njihov izvor je preživeli,
Onaj koji beše napušten.
Šta bejahu grčki brodovi u plamenu
Naspram ovog gubitka?
U svom šatoru, Ahil
Tugova celim svojim bićem
I bogovi videše
Da je on čovek već mrtav, žrtva
Dela koji je voleo,
Dela koji je bio smrtan.



MARIJANA



Bezjorgovanska tvoja je kosa, tvoje lijepo lice od ogledal
Od jednog oka ka drugom oku prelazi oblak, kao Sodoma prema Babilonu:
on komada kulu kao da je od lišća i bjesni uokolo sumpornog grma.
Tad ti sijevnu jedna munja okolo usana – taj ponor s ostacima violine.
Snježnobijelih zuba netko gudalo povlači: O, najljepše pjevaše trstika!
Ljubljena, ti takoder, ti si trstika, a mi svi kiša ;
tvoje je tijelo vino bez premca i mi lijevamo pehare na desetine;
barka u žitu tvoje srce, mi veslaci prema noći;
vrč plavetnila, ti poskakuješ lagano iznad nas, a mi spavamo…
Pred šator primice se satnija, a mi te kucajućc’ peharima u grob nosimo.
Na pločniku svijeta sad odzvanja tvrdi talir snova.


PSALM



Nitko nas neće opet zamesiti iz zemlje i gline
niko neće raspravljati o našem Prahu.
Niko.
Hvaljen budi ti, Niko.
Da tebi omilimo hoćemo
cvasti.
Tebi
u susret.
Jedno Ništa,
bismo mi, jesmo mi, ostati
mi ćemo, cvetajući:
Ništa ruža,
Ničija ruža.
S pisaljkom duše svetlog,
vlakancem prašnika nebo-sumornim
crvenom krunom
purpurne reči da pevamo
iznad, o iznad
trna.


MATIÈRE DE BRETAGNE


Svetlo žutilovke, žuto, obronci
se gnoje suprot nebu, trn
snubi ranu, unutra
zvoni, veče je, ništa
valja svoja mora na pobožnost,
krvavo jedro plovi prema tebi.
Suvo, iskušeno
korito za tobom, obrastao šašem
njegov sat, gore, pri zvezdi, mlečni
kanalčići čavrljaju u mulju, prstac,
dolje, u busenu, zjapi u modrinu, bokor
prolaznosti, lep,
pozdravlja tvoje pamćenje.
(Poznaste li me,
ruke? Prošao sam
odmarendanim putem što ga pokazivaste, moja usta
pljuvahu njegov šljunak, prohodao sam, svoje vreme,
lutajuće straže bacale su svoju sen – poznaste li me?)
Ruke, trnom
snubljena rana, zvoni,
ruke, ništa, svoja mora,
ruke, u svetlu žutilovke, to
krvavo jedro
plovi prema tebi.
Ti
ti učiš.



http://poezija.6forum.info/t811-paul-celan

Нема коментара:

Постави коментар