23. 4. 2018.

Sir Arthur Conan Doyle, Tvorac Sherlocka



Kao i nedostižni Sherlock Holmes, njegova najpoznatija kreacija, Sir Arthur Conan Doyle je bio čovek mnogih proturečnosti. Kao naučno obrazovan, verovao je u magiju i vile. Kao advokat za pravednije zakone o razvodu, verovao je kako bi ženama trebalo biti uskraćeno pravo glasa. Kao humanista koji se identifikuje s potlačenim narodima, nepokolebljivo je branio engleski kolonijalizam na najagresivniji mogući način. Sanjao je da postane ozbiljan istorijski  pisac, ali je, ipak, najviše zapamćen po pričama koje je on sam smatrao šundom! Kao potomak pragmatične, žestoko zaštitničke majke i oca sanjara, Conan Doyle je postao čovek sa neverojatnim samopouzdanjem, i neumorni samo-promotor koji je također zadržao i neke posebne detinje nevinosti tokom čitavoga života.

Skromniji početak Arthura Conana Doylea nije predviđao njegov uspeh u budućnosti. Rodio se 22. maja 1859. godine u katoličkoj porodici srednje klase u Londonu, a odrastao je na ulicama Edinburgha, daleko od svojih uspešnih ujaka i deda, koji su se kretali u krugovima londonske intelektualne elite. Njegov slavni deda, John Doyle, izmislio je umetnost političke karikature. Najstariji sin Johna Doylea, također imena John, isto tako je postao dobro poznati karikaturista, a drugi sin, Richard, započeo je svoju karijeru kao uspešan animator za „Punch“ (raniji magazin posvećen političkoj satiri), a završio ju je kao poznati ilustrator knjiga. Druga dva sina su također bila uspešna na različitim područjima.


Arthurovi roditelji, Mary Foley Doyle i Charles Altamont Doyle, preselili su se iz Londona u Škotsku, nadajući se kako će Charles unaprediti svoju karijeru u arhitekturi. Kako je nasledio porodični umetnički talenat, Charles je započeo rad s nadom u uspeh, ali nikad nije ostvario svoje snove. Padom u depresiju i alkoholizam, Charles Doyle je postao udaljen otac i suprug, toliko odvojen od stvarnoga života da je život skončao u ludnici Sa znatnom ljubavlju prema ocu, njegov sin Arthur kasnije je rekao: „Život moga oca bio je ispunjen tragedijom neostvarenih mogućnosti i nerazvijenih talenata.“

Kao jedini aktivan roditelj, Mary Doyle je imala jak uticaj na Arthura, najstarijeg živućeg sina od sedmero dece, ulivajući u njega ljubav viteških romansi i čvrstu veru u engleski kodeks časti. Pod uticajem majke dečak je napamet naučio i recitovao porodično  stablo, pretka po pretka. Kada bi ostao sam, Arthur je voleo da čita američke priče o avanturama „Divljeg Zapada“, posebno one Breta Hartea i Thomasa Maynea Reida, irskog imigranta u SAD koji je napisao „The Scalp Hunters“ (1851), omiljenu knjigu mladog Arthura. Kao odrasla osoba, Conan Doyle je osetio da najviše zvanje koje kao pisac može doseći je stvaranje dobro istraženih istorijskih romansi idealizirajući britansku istoriju.

Za njegovoga ranog obrazovanja, roditelji su ga poslali u strogu isusovačku školu. Uprkos spartanski strogoj disciplini, Arthur je bio odličan. Kada je napustio isusovce, Mary Doyle je vršila pritisak na njega da upiše medicinu na Univerzitetu u Edinburghu. Arthur se složio, no više iz praktične želje za pouzdanom strukom, nego iz strasti za materijom.

Do toga vremena, Charles je već izgubio svoj posao, a porodica se susrela s poteškoćama plaćanja školarine. Stanar zvani Bryan Charles Waller, postao je porodični zaštitnik, koji je u to vreme u potpunosti uzdržavao Mary, Charlesa i njihovu decu.

Na Univerzitetu je Arthur otkrio kako mu je rad težak i dosadan. Puno više zabave pronalazio je u igranju sportova, u čemu je bio odličan, nego u slušanju predavanja u velikim, krcatim predavaonicama. Mnogo zanimljivije od predavanja bilo mu je opisivanje ekscentričnih osobina njegovih instruktora. Među njegovim profesorima bio je i, čovek za kojeg je kasnije Conan Doyle priznao kako mu je poslužio kao inspiracija za Sherlocka Holmesa, dr. Joseph Bell. Dr. Bell je poučavao svoje studente o važnosti promatranja koristeći sva svoja osetila kako bi dobili tačnu dijagnozu. Uživao je impresionirajući studente pogađanjem profesije osobe na osnovu samo nekoliko indikacija, kombinovanjem deduktivnog i induktivnog zaključivanja, kao što je to radio i Holmes. Iako su Bellove metode fascinirale Conana Doylea, njegova hladna ravnodušnost prema pacijentima odbila je mladog studenta od medicine. Nešto od te hladnoće pronašlo je i svoj put u karakter Sherlocka Holmesa, posebno u ranijim pričama.


U periodu kada je stekao svoju lekarsku diplomu, isplivala je kod Conana Doyleova kriza vere, koja se pojavila još u danima kada je boravio kod isusovaca. Objavio je svojim ujacima kako se okrenuo od organizirane religije, šokirajući ih duboko i prouzrokujući prekid njihove potpore. Odbivši praktikovati  porodičnu religiju, Conan Doyle je bio prisiljen napraviti vlastiti put u medicinskoj struci, bez financijske pomoći i pisma preporuke uticajnih ljudi. Bio je nesigurni agnostik, međutim, i iako se nadao kako će čisti racionalizam zauzeti mesto njegove religije, to se nije nikada dogodilo. Oko 1880. godine počeo je pohađati seanse, i do kraja svoga života ostao je gorljivi spiritist.

Kao čovek nemirna duha koji je voleo avanture i telesne aktivnosti, Conan Doyle je koristio svaku priliku da putuje. Razvio je zanimanje za fotografiju i objavio par članaka o tome. Kako bi zaradio nešto dodatnog novca tokom studiranja medicine, zaposlio se kao pomoćnik profesora na kratkim putovanjima u Afriku i na Antarktik. Također je počeo pisati kratke priče za prodaju, bazirane na pustolovnim pričama koje je voleo u detinjstvu, kao i na njegovim iskustvima iz „prve ruke“. Nakon diplomiranja, borio se da odradi medicinsku praksu, budući da si nije mogao priuštiti da kupi jednu. Iako sputavan siromaštvom i nedostatkom društvenih poznanstava Conan Doyle je postigao skroman uspeh u medicini. Njegov brak iz 1885. s Louise Hawkins, sestrom preminuloga pacijenta, osigurao mu je mali dopunski prihod kojim je podigao životni standard.

Godine 1886. Doyle je završio prvi roman o Sherlocku Holmesu, „A Study in Scarlet“. Nakon nekoliko odbijanja, bio je prisiljen prodati prava na roman zauvek za 25 funti, kako bi bio uvršten u Beatonove Božićne Godišnjake iz 1887, prazničnu zbirku, koja je često bivala rasprodana, ali obično nije privlačila mnogo pažnje nacionalnih medija. Rad je ponovno objavljen 1889, i još mnogo puta kasnije, ali Conan Doyle više nikada nije zaradio ni penny od toga. „Sign of the Four“, drugo delo o Holmesu i Watsonu, također je ostvarilo mali, ali nipošto briljijantan, uspeh.

Tokom pisanja ranih priča o Holmesu, Doyle je također započeo s, kako je on smatrao, svojim najvažnijim delom: viteškim, istorijskim romanima baziranima na britanskoj istoriji; u prvom redu tu su „Micah Clark“, „Sir Nigel“ i „The White Company“. Iako su ti romani hvaljeni na sve strane, nijedan od njih nije stvorio „pomamu“ koju je uzrokovala prva serija kratkih priča o Sherlocku Holmesu i Johnu Watsonu, koje su objavljivane u The Strand Magazineu iz 1891. godine. Uprkos njihovom neodoljivom uspehu, Conan Doyle nikada nije ni pomišljao kako će ove priče biti osnovica njegove književne ostavštine.

Nakon pisanja tri serije od po dvanaest priča o Holmesu, te primivši nečuven iznos od 1.000 funti za poslednji tucet, Conan Doyle je postao „do smrti zasićen“ popularnim detektivom, te ga je odlučio ubiti u priči iz 1893, „The Final Problem“. Conan Doyle je smatrao priče o Holmesu lakom prozom, dobrom za zarađivanje, ali osuđenom na zaborav, takozvani književni ekvivalent nezdravoj hrani. „Ne mogu ga oživeti, čak ni kad bih hteo, bar ne još godinama“, napisao je prijatelju koji ga je molio za uskrsnuće Holmesa, „jer sam toliko predoziran njim, i osećam prema njemu isto što i prema pâté de foie gras (testenina koja se sprema s jetrom od guske ili čak patke, u svinjskoj masti s lukom, gljivama, često i tartufima – smatra se delikatesom) kojih sam jednom pojeo previše, tako da me i sam spomen tog imena učini bolesnim i dan danas“. Žestoka reakcija javnosti na Holmesovu smrt šokirala je Conana Doylea. Ljudi su nosili crne trake oko ruke, i pisali mu pisma molbe ili čak pretnje. Ipak, prošlo je devet godina pre nego što je pokleknuo pred mišljenjem javnosti i vratio Holmesa.

Treći roman o Holmesu, „The Hound of the Baskervilles“, pojavio se u devet delova The Strand Magazinea, tokom 1901./02, ali je bio predstavljen kao stari slučaj iz Watsonovih evidencija, nastalih pre Holmesove smrti. Conan Doyle se nije predomislio oko uskrsnuća Holmesa sve do 1903. kada piše „The Empty House“. Nastavio je, nevoljno, pisati priče o Holmesu sve do 1927. godine, tri godine pre vlastite smrti.

Conan Doyle je postao važna javna ličnost, kandidujući se dva puta (neuspešno) za Parlament. Imenovan je vitezom zbog svojih zasluga stečenih u Burskom ratu, što kao autor ohrabrujuće, pro-ratne knjige, što kao volonter, brinući se za britanske vojnike ranjene na bojištu. Također je učestvovao u nekoliko stvarnih misterija, gde je iskoristio Holmesove metode i svoj status poznatog autora, kako bi oslobodio dva nepravedno zatvorena čoveka.

Prvi Svetski rat nije poštedeo ni  porodični svet Conana Doylea. Kao i mnogi drugi, i on je izgubio bliske članove  u sukobima. Arthurovi šogor i nećak poginuli su u borbi, dok je epidemija gripe uzela njegovog brata Innesa i najstarijega sina Kingsleya, već oslabljene ratnim ranama. Tokom rata, uspeo je biti imenovan promatračem za vanjske poslove, ali je zadržan daleko od strahota koje su se odvijale na zapadnom frontu, zbog straha da bi mogao otkriti javnosti stvari o kojima je vojska radije ćutala. Čak je i Sherlock služio Engleskoj u ratu. U priči koju je Conan Doyle nameravao izdati kao zadnju o Holmesu, „His Last Bow“, objavljenoj 1916, Holmes nadmudruje nemačkog špijuna.

Conan Doyle je pronašao utočište od ratnih strahota, i čvrsto ga se držao. Početkom 1916. javno se proglasio spiritistom, a tokom sledećih nekoliko godina učinio je spiritizam središtem svoga života pišući o toj temi, i putujući širom sveta zagovarajući svoje ideje. Nikada se ne bojeći kako će dobiti negativnu ocenu, Conan Doyle je 1922. napisao knjigu pod nazivom „The Coming of the Faires“, u kojoj brani verodostojnost dve mlade devojke koje su tvrdile kako se se međusobno fotografisale sa stvarnim vilama i vilenjacima.

Potkraj njihovog života, a dosta dugo posle Doyleove smrti, devojke su priznale kako su koristile papirne izreze za vile na fotografijama. Zanimljivo, vlastiti Conanov ujak Richard je izmislio, u svojoj knjizi o ilustracijama, tipičan prikaz vile kao devojčice sa krilima vilin konjica u finoj tankoj haljini! Bez obzira koliko je puta Conan Doyle bivao izmanipulisan od strane medija, što se sve na koncu pokazivalo neistinama i izmišljotinama, on je nastavio verovati u spiritizam. Slavni američki mađioničar Harry Houdini napravio je projekat kako bi pokušao uveriti Conana Doylea u njegove pogreške, ali sve što je uspeo napraviti je uništiti njihovo prijateljstvo. Houdini je video spiritizam okrutnim, jer je davao ljudima lažnu nadu; dok je Conan Doyle, koji je već patio od ozbiljne srčane bolesti, želeo verovati kako je smrt samo nova velika avantura. Borio se sa svojim slabostima, te pokušavao pisati i putovati kao i pre. Umro je u 71. godini, duboko siguran u svoja spiritistička uverenja.

Osobine Conana Doylea kao lekara, pisca i vernika u nadnaravno objedinjene u jedno stvorile su priče o Sherlocku Holmesu koje volimo čitati i danas. Doyleova fascinantna mašta u kombinaciji s njegovim usavršavanjem, stvorila je ideje koje su oblikovale moderne misterije i žanr naučne fantastike. Jedan je od prvih koji je predvideo opasnost od podmornica u ratovanju, napisavši priču o Sherlock Holmesu na tu temu. Njegova priča „The Lost World“ je predak Jurskog Parka, i još mnogih drugih filmova. Još jedna njegova priča, „The Ring of Thoth“, je verovatno izvorna priča filma iz 1932. „The Mummy“ s Borisom Karloffom. Medicinski članak iz 1883. nazvan „Život i smrt u krvi“, koji opisuje imaginarno putovanje mikroskopskog promatrača kroz ljudsko telo, predvideo je osnovnu ideju filma „Fantastic Voyage“. Doyleova najdugovečnija ideja je, međutim, sam Sherlock Holmes, koji se nastavio razvijati i u našem vremenu, kroz dela drugih pisaca i režisera, uzimajući oblike koje čak ni njegov tvorac nikada nije mogao da zamisli.

S engleskog preveo Krešo Ban
izvor 

Originalni izvor: http://sherlockholmes.stanford.edu/



Нема коментара:

Постави коментар